Na taj je način Branko H. pokazao krajnji prijezir prema javnosti, prema mnogim kandidatima, prema onim biračima kojima nije bilo svejedno je li njihov favorit osvojio pet ili 0,5 posto glasova. Potonjima bi se Branko H. (pišem kraticu jer je za sada samo osumnjičen za ignorantstvo) trebao javno ispričati. Ne sjećam se da se nešto slično dogodilo u zadnjih dvadeset godina.

No, kako točno reče dr. Miroslav Tuđman , to je samo nastavak onoga političko-medijskoga nasilja koje je obilježilo ove izbore i njihovu regularnost učinilo upitnima. Za cijelo vrijeme vrlo duge kampanje, mediji su unisono podržavali, favorizirali, otvoreno navijali za svoje miljenike lijeve provencijencije i razmjerno skromnog ali simptomatičnog udjela u komunističkoj prošlosti, što se odnosi i na Ivu Josipovića i na Milana Bandića, bez obzira što je potonji pronašao način da se prikaže čovjekom «trećega puta» koji ima stanovit okus predkomunističke socijaldemokracije – u Hrvatskoj bez prave tradicije, osim ako se ne veže na nauk braće Radić.

Piše: prof. dr. Zdravko Tomac

Nakon prvog kruga izbora za predsjednika republike Hrvatske ostala su na poprištu dva kandidata: Ivo Josipović, kandidat Socijaldemokratske partije, agnostik i zagovaratelj "svjetla", borac protiv "tame" i promotor "nove pravde", te Milan Bandić, nezavisni kandidat i vjernik, zagovaratelj promjena kojima treba čvrsto obraniti ugrožene nacionalne interese.

Dakle, na poprištu su ostala dva svjetonazorski suprotstavljena kandidata: Ivo Josipović, agnostik i zagovaratelj ateističkog liberalizma i pokušaja da se haška pravda koja je velika nepravda umota u blještavu, lažnu i sjajnu novu pravdu kao spas za hrvatski narod i Hrvatsku. Glasanje za Ivu Josipovića iza kojeg je čvrsto stao i dosadašnji predsjednik Stjepan Mesić, Vesna Pusić, Damir Kajin, Milorad Pupovac, Budimir Lončar, nažalost i HSLS uz elitu SDP-a uz anacionalne medije i brojne udruge omogućit će  nastavljanje dosadašnje politike rashrvaćenja Hrvatske i daljnje razvodnjavanje  hrvatskog nacionalnog i katoličkog identiteta.

Prošlo je deset godina od one vijesti koja nas je sve potresla - da je umro naš Predsjednik. Hrvatska je bila u dubokoj tuzi i iskrenoj molitvi, ali s osjećajem zahvalnosti u srcima što smo imali takva čovjeka, državnika, predsjednika. S tim osjećajima zahvalnosti i molitve okupljali su se Hrvati i drugi hrvatski građani na njegovu grobu i na drugim mjestima, a večeras smo se okupili u ovoj crkvi zajedno s članovima obitelji Tuđman kojima i ovaj put želimo posvjedočiti svoju poštovanje i iskrenu sućut.

I. Izbori

U svojoj poruci za predsjedničke izbore, naši biskupi su dali do znanja kakav bi predsjednik trebao biti a kakav ne bi smio. Mnogi su tu izjavu komentirali kao da su biskupi imali pred sobom određenu osobu kada su isticali kakav predsjednik ne bi smio biti. To su, dakako, senzacionalistička nagađanja. No, nema sumnje da su se mnogi od nas, tražeći osobine dobrog predsjednika, prisjećali jednoga kojeg smo imali, za kojega smo Bogu zahvalni i za kojega se i večeras ovdje molimo. To je dr. Franjo Tuđman. Donijet ću nekoliko citata iz te poruke:

„Crkva, sa svoje strane, smatra hvale i poštovanja vrijednim djelo onih koji se radi služenja ljudima posvećuju dobru države te na sebe uzimaju teret odgovornosti."

U skladu s time, mi vas, dragi vjernici, potičemo da između kandidata izaberete onu osobu koja svojim životom i javnim djelovanjem najviše odražava državničku mudrost i sposobnost.

1. Teško da je naviještena riječ proroka Izaije večeras u našoj prvostolnici prošla mimo bilo koga od nas, da je ostala nezapaženom i da nas nije dirnula. Ponuđena nam je, poziva nas da je, kao ključ čitanja, stavimo na teško čitljive stranice našega vremena. Ako tako postupimo, uočit ćemo obilježja koja nisu nova. Oduvijek je postojala težnja čovjeka za pronalaženjem izvora svoje sreće, za gašenjem žeđi na način koji pobuđuje još veću žeđ. U svim tim pokušajima pronalazila su se opravdanja pod raznovrsnim nazivima. Ponekad su se u povijesti nametale umjetno stvorene žeđi, promicale su se potrebe, kako bi se prodavala vlastita roba, ideologija i ovisnost o moći, najčešće praćena širenjem straha. Koliko li smo puta samo čuli da smo premaleni, bespomoćni; da se uzalud nadati da je moguće nešto promijeniti. I zbog toga naše vjerničko srce radosno dočekuje riječi proročke utjehe: Ne boj se, crviću! Ne boj se, ličinko!

Ispod površine svake ljudske gladi i žeđi postoji dublja žeđ koja zahtijeva našu hrabrost da je tražimo, žeđ za vječnošću u našoj nestalnosti; postoji glad za hranom od koje se ne gladuje.

Građani Hrvatske ovih su dana zasuti medijskim porukama kandidata za položaj predsjednika Republike Hrvatske. Svjedoci smo kampanje koja u većini slučajeva nema nikakvog smisla a još manje vjerodostojnosti - osobito ako se događaji promatraju uz barem minimalnu količinu kritičnosti ili prisjećanja na događaje iz proteklih desetak godina u kojima su pojedini kandidati sudjelovali. Neki od kandidata za predsjednika Hrvatske relativno su dugo na političkoj sceni i kroz to vrijeme nakupilo se mnoštvo saznanja o njima kroz različite 'zgode' i situacije bremenite političkim sadržajem. Svi oni od reda Hrvatima žele sve najbolje, sreću i napredak, častan život, i tome slično dok publika pretpostavlja da su sve te parole (dakle riječi) doista programi djelovanja pojedinaca kada i ako dospiju na predsjednički položaj. Mediji jednima izvlače negativnosti iz prošlosti a ako ovih nema, izmišljaju ih. Ako ih nema, nepoželjne kandidate se ignorira. Kritičkih osvrta ima jedino u sučeljavanjima kandidata; sami novinari se stide dotaknuti temelje političkih platformi kandidata ili korijene njihove političke tj ideološke opredijeljenosti. Zašto je to tako? Novinari u najvećem broju slučajeva nisu u stanju postavljati pitanja o temeljnim stvarima jer ih ne poznaju a izvore ideološke opredijeljenosti kandidata ne postavljaju zbog vlastita jednoumlja ili u najboljem slučaju zato jer se boje gubitka posla u medijima koji su potpuno u funkciji deformiranog i nedemokratskog političkog sistema.

Mile PEŠORDA, hrvatski je književnik, prevoditelj i nakladnik, a neko je vrijeme bio zaposlen kao stručni koordinator za UNESCO te kao savjetnik za kulturu u  diplomatskoj službi RH. Iako profesor romanistike, nekoliko je godina predavao hrvatski na Sveučilištu u Francuskoj, gdje je već god. 1991.osnovao društvo Amitiés franco-croates de Rennes, kao središte humanitarne i intelektualne potpore domovini. U Parizu (gdje je pohađao doktorske studije i započeo, kod Milana Kundere, izradbu doktorske disertacije) bio je godine 1992. savjetnik i jedan od sudionika na velikom simpoziju posvećenu sudbini nacija ex-Jugoslavije, koji je održan 3. i 4. veljače, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske. U sklopu kulturnoga programa Vlade SAD, gostovao je u Americi godine 1988. Autor je desetak pjesničkih knjiga, od kojih je jedna nastala na francuskom jeziku, i prevođen je na više stranih jezika, uvršten u brojne domaće i svjetske antologije. Za izuzetan doprinos na polju hrvatske kulture dobio je najviše državno odličje: RH: Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

AMAC: Promotrimo li ulogu npr Francuske Akademije nauka, dade se uočiti njezina uloga 'savjesti nacije i države'. Akademija, 'čuvarica kuluture i jezika'... Kakvo je stanje u Hrvatskoj u tome pogledu? Ne vlada li od strane hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, posebno od društvenog razreda gotovo zaglušujuća tišina kad je riječ o društvenim zbivanjima tijekom posljednjih dva desetljeća?

Dr. Sunić je u Zagrebu studirao francuski i engleski jezik a potom je 1985 doktorirao političke znanosti na California State University. Za boravka u SAD zastupao je interese hrvatskih političkih zatvorenika u Jugoslaviji a javljao se i u poznatom londonskom listu ‘Nova Hrvatska' te u madridskoj ‘Novoj reviji'. Između 1988 i 1993 predavao je na nekoliko američkih sveučilišta. Od 1993 do 2001 bio je u hrvatskoj diplomatskoj službi u Londonu, Kopenhagenu i Bruxellesu. Danas živi u Zagrebu i bavi se političkom publicistikom; posebno se javlja u
Amac: Promotrimo li ulogu npr Francuske Akademije nauka, dade se uočiti njezina uloga 'savjesti nacije i države'. Akademija, 'čuvarica kuluture i jezika'... Kakvo je stanje u Hrvatskoj u tome pogledu? Ne vlada li od strane hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, posebno od društvenog razreda gotovo zaglušujuća tišina kad je riječ o društvenim zbivanjima tijekom posljednjih dva desetljeća?
T.S.: Da, razlog tome je strah - koji je proizvod totalitarnog duha.
Amac: Ima li Akademija neku institucijsku moć; formalnu ili neformalnu? Ili nasuprot tome društvenu moć imaju njezini članovi kao pojedinci (pa tako Akademija odražava podjele koje postoje u društvu)?

T.S.: Samo na papiru. I dalje je duh  komunistički-

Amac: Tko stoji iza medija u Hrvatskoj; tiskanih i elektronskih? Krije li se iza njih neki jasno definirani društveni sloj ili se pak radi o 'interesima' nad kojima Hrvatska kao ukupnost interesa hrvatskih građana nema nikakve kontrole?

T.S.: Oligarhijski interesi skupina. Nije točno da su novinari  "desni ii lijevi". Oni su samo dobri poslušnici koje se plaća

 U tobože otvorenim emisijama poput 'Otvorenog' neprestano se javlja istih dvadesetak osoba; nema naime drugog načina za filtraciju informacija osim pustiti uvijek jedne te iste da govore stvarajući tako privid dijaloga i objektivnosti. Tobože objektivne ankete kojima se ispituju izgledi pojedinih kandidata ne treba ni spominjati. Budući se radi o cijelom kolopletu uzroka i posljedica koje je nemoguće predstaviti odjednom, Uredništvo ovog portala odlučilo je pokušati prikazati javnosti mišljenja pojedinaca poznatih javnosti koje povezuje samo jedno – 'nezainteresiranost' medija za njih iako za njih 'svi' – dakle publika - znaju. Zanimalo nas je njihovo mišljenje o uzrocima ovakvog žalosnog (gotovo tragičnog) medijskog stanja uz sugestiju da je to u najužoj vezi s jednako žalosnom političkom situacijom. Kroz naredne dane, sve do izbora, uz kratki uvod objavljivat ćemo njihove odgovore na ovim stranicama.  Evo odgovora koje ćemo objavljivati redom kojim budu pristizali: 

Autor odgovora na postavljena pitanja je Josip Pečarić, član HAZU i jedan od najproduktivnijih i najcitiranijih matematičara prema MathSci-Netu. Pečarić je također i vrlo aktivan publicist.

Javnost je zaglušena intenzivnom medijskom bukom u vezipredstojećih izbora što nije slučajno. Svaka buka pa tako i ova o nešto čini nečujnim a kako su nam osjetila prilagodljiva, većina ovo što se zbiva više ne drži bukom već sasvim normalnom okolinom. Međutim, ništa nije dalje istine. Medijska je slika u svim svojim segmentima žrtva 'inžinjeringa'; od stavova kojima smo zasipani do osoba koje nam tobože objektivno te stavove prezentiraju, ništa nije slučajno. Usred smo kampanje za predsjednika republike; uz časne izuzetke neukusno amerikanizirane što samo po sebi govori o kandidatima jer oni u tome ne vide ništa negativno. Istovremeno, usred smo antikorupcijske kampanje u koju se svi kandidati zaklinju, pa ipak, samo jedan ili dva kandidata spremni su otvoriti karte i priznati koliko novca troše na kampanju ili što je još važnije, odakle im novac. Još trajući 'sukob na ljevici' (puč na HRT-u)  većina doživljava onako kako nam to prikazuju svi oni upleteni u događaje; govori se o novinarskim slobodama odnosno manjku istih kao da se rati o ratu crvenih i crnih dok se zapravo radi o sukobu raznih frakcija ljevice koje se slažu samo u jednome – kako čim efikasnije prigušiti sve izvan vlastitih redova. Goldstein, Puhovski, Pusić pa onda opet red istih drugim rasporedom predvodnici su svjetonazora kojeg nam danju i noću serviraju kao objektivnu stvarnost osim kojeg ne postoji ništa drugo. U tobože otvorenim emisijama poput 'Otvorenog' neprestano se javlja istih dvadesetak osoba; nema naime drugog načina za filtraciju informacija osim pustiti uvijek jedne te iste da govore stvarajući tako privid dijaloga i objektivnosti. Tobože objektivne ankete kojima se ispituju izgledi pojedinih kandidata ne treba ni spominjati. 

Budući se radi o cijelom kolopletu uzroka i posljedica koje je nemoguće predstaviti odjednom, Uredništvo ovog portala (http://amac.hrvati-amac.com) odlučilo je pokušati prikazati javnosti mišljenja pojedinaca poznatih javnosti koje povezuje samo jedno – 'nezainteresiranost' medija za njih iako za njih 'svi' – dakle publika - znaju. Zanimalo nas je njihovo mišljenje o uzrocima ovakvog žalosnog (gotovo tragičnog) medijskog stanja uz sugestiju da je to u najužoj vezi s političkom situacijom. Kroz naredne dane, sve do izbora, uz kratki uvod objavljivat ćemo njihove odgovore na ovim stranicama. Pokušali smo ustanoviti što o sadašnjoj situaciji (povezano s izborima) misle pojedinci koji medije ne zanimaju ili ih se otvoreno ignorira. Evo njihovih odgovora koje ćemo objavljivati redom kojim budu pristizali:

1. Biografija i politička karijera

Miroslav Tuđman (1946., Beograd) gimnaziju je pohađao  i završio u Zagrebu (1961.-1965.). Studirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 1970.

Tijekom studija bavio se novinarstvom. Bio je urednik Studentskog lista 1967/1968; zamjenik glavnog urednika Tjednog lista omladine 1969.; glavni urednik časopisa Pitanja 1971.

Radio je kao istraživač u Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu od 1972. do 1977. Od 1977.-1988. vodio je INDOK službu Zavoda za kulturu Hrvatske. Od 1988. zaposlen je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Odsjeku za informacijske znanosti, gdje predaje teoriju informacijske znanosti, organizaciju znanja, uvod u izvještajne sustave i službe. Od 1988. šef je katedre za dokumentalistiku na Odsjeku za informacijske znanosti (Katedra je 2004. godine preimenovana u Katedru za organizaciju znanja). Osnivač je i prvi voditelj Zavoda za informacijske studije na Filozofskom fakultetu (1989. – 1991.). Bio je prodekan za znanost  Filozofskog fakulteta 1990.–1991.

Završio je 1975. Postdiplomski studij informacijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i magistrirao na temi: "Spoznajno-logistički elementi činjenice i obavijesti". Na Sveučilištu u Zagrebu stekao je i doktorat iz područja informacijskih znanosti obranom disertacije "Paradigma informacijske znanosti", 1985.

Izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta 1987., izvanrednog profesora 1991., redovnog profesora 1998., a 2005. godine izabran je u trajno zvanje redovitog profesora.

1. Biografija i politička karijera

Vesna Škare Ožbolt rođena je 20. lipnja 1961. u Osijeku, gdje završava gimnaziju i glazbenu školu.

Nakon što je 1985. godine u Zagrebu stekla diplomu Pravnog fakulteta, vraća se u rodni Osijek gdje je u početku volontirala na Županijskom sudu.

Ovdje počinje njena energična poslovna karijera, pa nakon polaganja pravosudnog ispita tri godine radi u stručnim službama tadašnjeg Izvršnog vijeća Sabora, kao savjetnica za inozemni protokol, a početkom devedesetih dobiva posao u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje radi na otvaranju Ureda RH u inozemstvu.

Škare-Ožbolt završila je i poslijediplomski studij iz kaznenog prava u Zagrebu, a za vrijeme Tuđmanovog mandata postaje zadužena za odnose s javnošću Ureda predsjednika Republike. Pri kraju Domovinskog rata, 1995., dolazi na čelo procesa mirne reintegracije istočne Slavonije.

Uspon Vesnine karijere nastavlja se dvije godine kasnije, kada postaje zamjenica predstojnika Ureda predsjednika RH i predsjednica Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja i normalizaciju odnosa na ratom pogođenom teritoriju RH, a vrhunac doživljava iste, 1997. godine kada je proglašena Ženom godine.

Zatim, sve do smrti predsjednika Tuđmana obavlja funkciju njegove savjetnice za politička pitanja, istovremeno noseći titulu potpredsjednice HDZ-a

Od 1998 do 2000. bila je potpredsjednica HDZ-a iz kojeg izlazi 2000. te osniva Demokratski centar. U dva je mandata bila saborska zastupnica, a od 2003. do 2006. i ministraica pravosuđa RH. Trenutačno radi kao odvjetnica.