Pomolimo se u tišini za nepravedno utamničene hrvatske časnike.

Oni su za nas išli u rat i dali svoje živote i zdravlje. Mi za njih molimo da im dobri Bog da snage da izdrže još i tu žrtvu za Hrvatsku. Molimo za istinu i pravdu, dakle za njihovu slobodu, jer je to jedina istina i prvada.

 
Glavni Izbornik
Naslovnica
Kolumne i prilozi
Vijesti
Kontakt
Tražilica
O nama
Uprava
Pristupnica
Pismohrana
Herceg-Bosnom
m. blato.jpg
Ankete
Statistika
Novosti: 1726
Posjetitelja: 2637003
Naslovnica arrow Vijesti arrow Naslovnica arrow O Hrvatima u BiH - šesnaest godina nakon Daytona
O Hrvatima u BiH - šesnaest godina nakon Daytona PDF Ispis E-mail
Subota, 03 Ožujak 2012
 Više od šesnaest godina dijeli nas od potpisivanja tzv. Daytonskog sporazuma, kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini (BiH). Taj sporazum iako je značio prekid rata u BiH, u toj je zemlji uspostavio duboko nepravedno stanje, jer je s jedne strane legalizirao zločinom nastalu tzv. Republiku Srpsku, dok je s druge strane Hrvate u Federaciji BiH izručio na milost i nemilost brojnijim i dominantnijim Bošnjacima, koji u potrazi za tzv. životnim prostorom na kojemu bi organizirali vlastitu državu, provode neviđenu majorizaciju hrvatskog korpusa. O položaju Hrvata u BiH govore dr. Nino Raspudić, dr. Damir Pešorda, fra Miljenko Stojić, Mate Kovačević i Marijan Majstorović (D. Dijanović).

O položaju Hrvata u BiH: Raspudić, Pešorda, Stojić, Kovačević i Majstorović

Hrvati BiHViše od šesnaest godina dijeli nas od potpisivanja tzv. Daytonskog sporazuma, kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini (BiH). Taj sporazum iako je značio prekid rata u BiH, u toj je zemlji uspostavio duboko nepravedno stanje, jer je s jedne strane legalizirao zločinom nastalu tzv. Republiku Srpsku – kao danas de facto drugu državu Srba u Europi -, dok je s druge strane Hrvate u Federaciji BiH izručio na milost i nemilost brojnijim i dominantnijim Bošnjacima, koji u potrazi za tzv. životnim prostorom (Lebensraum), na kojemu bi organizirali vlastitu državu, provode neviđenu majorizaciju hrvatskog korpusa.

HrvatskaIako je Hrvatska Ustavom, Daytonskim sporazumom i drugim ugovorima obvezna štititi Hrvate u BiH, ona to osim na deklarativnoj razini uopće ne čini posljednjih jedanaest godina.Jedna od posljedica hrvatsko-bošnjačkog rata, Daytonskog sporazuma, kao i današnje miloševićevske politike Zlatka Lagumdžije je i činjenica da veliki broj Hrvata u BiH, poglavito u Hercegovini i Srednjoj Bosni, boreći se za goli opstanak veće simpatije gaji prema Srbima, nego prema bosanskohercegovačkim Muslimanima. Dobar broj Hrvata u BiH tako zaštitnika od velikobošnjačke majorizacije ne gleda niti u Zagrebu, a dobrim dijelom niti u Mostaru, nego u Banjoj Luci i Miloradu Dodiku.

S druge strane, iako je Hrvatska Ustavom, Daytonskim sporazumom i drugim ugovorima obvezna štititi Hrvate u BiH, ona to osim na deklarativnoj razini uopće ne čini posljednjih jedanaest godina. Hrvatska politika, očito nesvjesna (ili ipak svjesna?) da nestanak Hrvata u BiH - radi geopolitičkih razloga - dugoročno ugrožava i opstanak Republike Hrvatske, osim verbalnog isticanja kako Hrvati u BiH trebaju postati stvarno ravnopravni i konstitutivni, na političkoj i diplomatskoj razini ne čini ništa kako bi se položaj Hrvata u BiH uistinu poboljšao, a kada nešto i čini, to je uglavnom na štetu hrvatskog korpusa u BiH. A kako bi se spriječila mogućnost da se hrvatski građani senzibiliziraju oko položaja Hrvata u BiH, hrvatski mediji, osobito oni EPH provenijencije, konstantno šire neistine i laži o tome dijelu hrvatskog naroda.

Hrvati u BiH nakon rata prepolovljeni

Ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja sljedeće godine, te kasnije uvođenje tzv. shengenske granice, još bi dodatno mogli odsjeći Hrvate u BiH od Hrvata u RH, a radi posla i egzistencijalnih pitanja nije isključeno daMilanović će se nakon ulaska Hrvatske u EU dobar broj Hrvata preseliti iz BiH u Hrvatsku, što će značiti dodatno slabljenje hrvatskog korpusa u BiH koji je nakon rata i ovako prepolovljen (od prijeratnih 800.000 katolika u BiH, danas je broj smanjen na otprilike 440.000).

Sve navedeno, kao i aktualni posjet predsjednika vlade Zorana Milanovića BiH prilika su da se pozabavimo pitanjem položaja Hrvata u BiH odnosno da za komentar o toj temi upitamo ugledne osobe iz hrvatskoga javnog i političkog života. Tim više što se o ovoj temi, koja je od vitalnog značenja za hrvatske nacionalne interese, u hrvatskim medijima ili uglavnom šuti ili se za sugovornike pozivaju osobe koje su ili nekompetentne ili njihovi stavovi u pravilu ne korespondiraju s hrvatskim nacionalnim interesima.

O položaju Hrvata u BiH i mogućim modelima hrvatskog organiziranja u BiH za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govore dr. Nino Raspudić, dr. Damir Pešorda, fra Miljenko Stojić, Mate Kovačević i Marijan Majstorović.

Simptom duboke krize nacije

SavezniciU situaciji gdje Bošnjaci imaju aktivnu potporu Turske, ostatka islamskog svijeta, dijela američke administracije i predsjednika RH, dok se zajedno susreću Milorad Dodik, Boris Tadić i ruski predsjednik Medvedev, Hrvati iz BiH nemaju nikakvog oslonca ni u RHProfesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Nino Raspudić za Portal je kazao kako donedavni odnos vlasti Republike Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini možemo promatrati kao simptom jedne dublje krize nacije. „Ne poznajem nijedan drugi primjer države koja je mirno promatrala političko eliminiranje vlastitog naroda u drugoj državi, pa čak i aktivno sudjelovala u njemu - od notornog Stjepana MesićaRaspudić koji je više izgledao kao velikobošnjački lobist nego kao predsjednik nacionalne države hrvatskog naroda, do još uvijek aktualnog veleposlanika RH u Sarajevu koji se preklani u Oslobođenju hvalio kako je prvi od veleposlanika potrčao čestitati Željku Komšiću na izbornoj pobjedi, uz protuustavnu izjavu kako primarni cilj RH u BiH nije zaštita hrvatskog naroda, već stabilna i funkcionalna BiH. Kao šlag na kraju dolazi Wikileaksova objava razgovora ministra Jandrokovića s američkim diplomatom koji hvali 'hrvatskog' ministra zbog suzbijanja zahtjeva Hrvata u BiH za svojim entitetom. U situaciji gdje Bošnjaci imaju aktivnu potporu Turske, ostatka islamskog svijeta, dijela američke administracije i predsjednika RH, dok se zajedno susreću Milorad Dodik, Boris Tadić i ruski predsjednik Medvedev, Hrvati iz BiH nemaju nikakvog oslonca ni u RH. Nakon što su im Bošnjaci po drugi put izabrali člana predsjedništva te nelegalno (uz pomoć Valentina Inzka koji je nametnuo i to da je 5 trećina od 17) formirali i federalnu vladu, Hrvatima jedini politički saveznik ostaje Milorad Dodik, ne zato što bi Dodik u međuvremenu silno zavolio Hrvate, Lagumdžijaveć naprosto zato što je kao racionalan političar procijenio da ako se Hrvati potpuno politički desubjektiviziraju ista sudbina čeka i Srbe, pa da je načelo BiH kao tronacionalne države bolje braniti u Federalnom dvorištu".

Ključna je uloga političke elite

„Lagumdžijina suluda, šovinistička politika" - dodaje Raspudić – „gurnula je Hrvate u naručje Dodiku,HR ljevica i BiHLagumdžijina je nacionalistička bošnjačka politika pod krinkom tobožnje građanske opcije potpuno kompromitirana. O tome svjedoči i zaokret do kojeg je došlo u RH. Nema nikakvog razloga da hrvatski ljevičar podržava velikobošnjački projekt s tim da su u tom trenutku Hrvati puno više trebali Dodika nego on njih. Zahvaljujući tom savezništvu na razini državne vlasti nije se ponovio federalni scenarij. U međuvremenu je Lagumdžijina nacionalistička bošnjačka politika pod krinkom tobožnje građanske opcije potpuno kompromitirana. O tome svjedoči i zaokret do kojeg je došlo u RH. Nema nikakvog razloga da hrvatski ljevičar podržava velikobošnjački projekt. Stoga ovotjedni posjet premijera Milanovića vidim kao veliki korak prema postizanju konsenzusa na hrvatskoj političkoj sceni glede državne politike prema BiH i potpore Hrvatima u njoj".

„Očito je da se i politika EU promijenila, a i da Amerikanci traže druga rješenja. Stoga sam po pitanju budućnosti Hrvata u BiH umjereno optimističan, no u konačnici će to ipak najviše ovisiti o samim Hrvatima u BiH i njihovoj političkoj eliti, tj. hoće li biti politički, intelektualno i moralno dorasla da u pogodnijim okolnostima izbori ravnopravan položaj Hrvata u BiH" – zaključio je Raspudić.

Ukidanje Herceg-Bosne pogrješan potez

SrbiPosljednjih godinu-dvije čini se da ipak ima nade da će Hrvati iz BiH sami preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke, to jest pokušati se izboriti za ravnopravnost. U tom kontekstu nije zazorno što hrvatski političari sklapaju privremena savezništva iz interesa s bosanskohercegovačkim Srbima. Štetno bi bilo ako bi hrvatski narod i njegovi politički predstavnici počeli gajiti iluzije o nekom velikom hrvatsko-srpskom prijateljstvuKnjiževnik, profesor i kolumnist dr. Damir PešordaDamir Pešorda podsjetio je kako se je položaj Hrvata u BiH zakomplicirao Washingtonskim sporazumom, dok je Daytonski sporazum samo zacementirao to stanje. „S vremenske distance danas možemo pouzdano ustvrditi da je ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne bio pogrješan potez. Vjerojatno je to bio iznuđen potez pod pritiskom međunarodne zajednice, a osigurač u vidu klauzule o posebnim odnosima između Hrvatske i Federacije BiH pokazao se nedostatnim. Račanova vlast je tu stavku jednostavno ukinula. To pak ukazuje na činjenicu da nekonzistentnost u hrvatskoj politici onemogućuje bilo kakvu suvislu dugoročnu politiku i zaštitu nacionalnih interesa".

„Hrvati u BiH" – nastavlja Pešorda – „također su i žrtva međunarodnih odnosa snaga i konstelacije različitih interesa. Hrvatska ih je napustila nakon 2000. godine, a međunarodna zajednica nikada im nije ni bila sklona. Dodatna je nevolja što paternalistički odnos Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima nije dopustio da među njima izrastu samosvojni i odlučni političari, a ako bi se takav slučajno i pojavio, pobrinuo bi se koji od ''visokih povjerenika' da ga makne iz javnog života. Posljednjih godinu-dvije čini se da ipak ima nade da će Hrvati iz BiH sami preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke, to jest pokušati se izboriti za ravnopravnost. U tom kontekstu nije zazorno što hrvatski političari sklapaju privremena savezništva iz interesa s bosanskohercegovačkim Srbima. Štetno bi bilo ako bi hrvatski narod i njegovi politički predstavnici počeli gajiti iluzije o nekom velikom hrvatsko-srpskom prijateljstvu. Kao najmalobrojnija nacionalna zajednica u BiH Hrvati moraju biti krajnje oprezni,EU racionalni i odlučni u obrani svojih prava. A ta im prava, po mojem mišljenju, može garantirati samo uspostava trećeg entiteta".

EU određuje okvir političkog djelovanja

Komentirajući politiku nove vlasti prema Hrvatima u BiH Pešorda je kazao kako ona na verbalnoj razini nastoji biti korektna prema Hrvatima u BiH, no da ni u tom smislu ne bismo trebali imati nikakvih iluzija. „Nije čak ključni problem u tome što je u Hrvatskoj trenutno na vlasti lijeva koalicija, nego je stvar u tome da nijedna relevantna politička snaga u Hrvatskoj nije spremna voditi politiku izvan gabarita koje određuje EU. Uspostava šengenske granice može dovesti do pojačanog iseljavanja Hrvata iz BiH, međutim veliko je pitanje kako će se stvari razvijati u Hrvatskoj i EU. Ako se ova kriza nastavi i produbi, a svi su izgledi da hoće, možda ni EU više neće biti tako privlačna".

Borba za goli opstanak

OpstanakHrvatima je ostalo tražiti savezništvo, na dulje ili kraće vrijeme, i s onima s kojima su do jučer ratovali. Nema se tu što nitko iščuđavati. To je borba za goli opstanakNovinar i književnik fra Miljenko Stojić mišljenja je kako su zakulisni igrači iz sjene okupljeni oko jugoslavenske namisli dopustili da počne rat ne bi li ta namisao preživjela. „Kad su zbog hrvatske hrabrosti kola krenula drukčije, čine sve da ih zaustave. U najtežem je položaju onaj dio hrvatskog naroda koji se nalazi u Herceg Bosni i BiH. Hrvatsku su državu najprije natjerali da im ugasi politički okvir Herceg Bosnu,Stojić a nakon toga da digne ruke od njih. Proradio je tzv. Daytonski mirovni sporazum, sredstvo da se nemiri zapale kad god se želi. U takvom položaju Hrvatima je ostalo tražiti savezništvo, na dulje ili kraće vrijeme, i s onima s kojima su do jučer ratovali. Nema se tu što nitko iščuđavati. To je borba za goli opstanak".

„Da je poštenja i demokracije u tzv. Međunarodne zajednice i tuđmanovske pobjedničke politike kod vlasti u hrvatskoj državi, stvari bi išle drukčije. No, što je tu je. Borili smo se i borit ćemo se opstati na prostorima Herceg Bosne i BiH. Bog i Kraljica mira na našoj su strani, a hrvatska država kako kad. Nažalost, ne zbog nas, nego zbog nje. Poraz Hrvata s ove strane granice, težak je poraz Hrvata i s druge strane te granice. A igrači iz sjene, da se vratimo njima, upravo bi to htjeli. Hoćemo li konačno progledati i ohrabriti se uzeti sudbinu u svoje ruke?" – dodao je još Stojić.

Dayton – posljedica odnosa na međunarodnoj političkoj sceni

„Daytonski mirovni sporazum nije bio rezultat pravde nego, kao i drugi takvi sporazumi, on je posljedak tadašnjega odnosa snaga na međunarodnoj političkoj pozornici. Kao i takav čak je u formalnom smislu ustanovio muslimansko-hrvatsku Federaciju, koja je u bitnim stvarima jamčila zaštitu hrvatskih interesa. Tek je suspendiranjem daytonskih zaključaka o županijskim autonomijama,Mate Kovačević BošnjaciKad je pak riječ o bosanskohercegovačkim prijateljstvima i neprijateljstvima, što su i inače u politici očito relativne kategorije, valja podsjetiti kako je i na brojidbenoj razini veće zločine nad Hrvatima u BiH počinila bošnjačka nego srpska politika. Bošnjaci imaju primat i u ubojstvima kao i u broju prognanih i protjeranih s područja na kojima su nekad živjeli Hrvati. Danas pak preostali Hrvati u BiH nisu izravno ugroženi od Srba nego ponajprije od muslimana Bošnjakaa potom i samovoljom međunarodnih upravitelja, naravno uz javnu ili prešutnu potporu Račan-Mesićeve i Mesić-Sanaderove vlasti hrvatski narod doveden u podređeni položaj" – kazao je za Portal novinar, publicist i autor knjige „Hrvati Herceg-Bosne: narod koji nestaje" Mate Kovačević.

Kovačević je dalje dodao je da zbog navedenoga, ali i ponajprije zbog sukladnosti interesa u otporu velikobošnjačkoj politici, hrvatska politika u BiH našla zajednički interes s Banja Lukom. „Naravno, drukčiji je pogled na muslimansku politiku iz Zagreba od pogleda iz Mostara, što je i prirodno, jer se proces bošnjačenja ne odnosi na Hrvate u Hrvatskoj, nego na one koji su izravno na njezinu udaru, a to su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Kad je pak riječ o bosanskohercegovačkim prijateljstvima i neprijateljstvima, što su i inače u politici očito relativne kategorije, valja podsjetiti kako je i na brojidbenoj razini veće zločine nad Hrvatima u BiH počinila bošnjačka nego srpska politika. Bošnjaci imaju primat i u ubojstvima kao i u broju prognanih i protjeranih s područja na kojima su nekad živjeli Hrvati. Danas pak preostali Hrvati u BiH nisu izravno ugroženi od Srba nego ponajprije od muslimana Bošnjaka. Stvaranju pak ozračja nemoći i pretvaranju cijeloga tamošnjega hrvatskog naroda u dežurne krivce, posebno su doprinijeli mediji iz Hrvatske, koji su, više nego cijelo desetljeće, vodili jednu gotovo 'rasističku' politiku prema hercegbosanskim Hrvatima, što je, kao posljedak u manjem dijelu tamošnjih Hrvata ili njihovih intelektualaca, izazvalo i odbojan stav prema Zagrebu i Republici Hrvatskoj. Naravno, to nije dobar odnos, jer su još od srednjega vijeka Hrvati s obje strane granice dio istoga narodnosnog tijela, a ugrožavanje jednih ili drugih izravno dovodi u pitanje nacionalni opstanak cijele hrvatske nacije.

Napuštanje BiH dugoročno ugrožava južnu Hrvatsku

Na upit što hrvatska politika može učiniti glede položaja Hrvata u BiH Kovačević je kazao kako „danas hrvatska državna politika malo što može učiniti u prilog uspostave jednakopravnoga položaja Hrvata sa Južna HrvatskaSrbima i muslimanskim Bošnjacima. Jedna količina razumijevanja za njihov politički položaj te završetak medijskih križnih putova po kojim su razvoženi, za početak bi bio sasvim dovoljan za razvoj normalnih odnošaja. Hrvatski građani pak se ne moraju bojati masovna dolaska Hrvata iz BiH u Hrvatsku nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Naime, već sad su znatnim dijelom tijekom rata izbjegli Hrvati iz BiH, koji su utočište pronašli u Hrvatskoj, napustili državu i život potražili u trećim zemljama. Njihov će primjer, nažalost, slijediti i novi valovi hrvatskoga napuštanja BiH. Znatnije hrvatsko napuštanje BiH moglo bi u pitanje dovesti i budući položaj južnih dijelova Republike Hrvatske. No, sumnjam da će hrvatske vlasti pravodobno uočiti taj problem".

„Ipak opstanak Hrvata u BiH je moguć pod uvjetom da u znatnijem broju ne napuste svoje domove, ostanu politički organizirani unutar sada, očito, jedinih ozbiljnih političkih stranaka - dvaju HDZ-a. Promjena izbornoga zakona i onemogućavanje izbornoga inženjeringa, kojim se dosad koristila velikobošnjačka politika prvi je korak u uspostavi kakve takve ravnoteže. Tek s toga položaja moguće je razgovarati o teritorijalnoj autonomiji tamošnjih Hrvata. Nakon stvaranja takvih preduvjeta u afirmaciju hrvatske jednakopravnosti bi se mogla uključiti i svaka politička vlast iz Republike Hrvatske, koja, naravno, ima viziju dugoročnih interesa na dobrobit vlastita naroda i države" – zaključio je Kovačević.

Opravdana strahovanja za budućnost Hrvata u BiH

ZagrebPolitički Zagreb jednom već mora pokazivati političke mišice i diplomatsko umijeće i početi ustrajavati na očuvanju previše već ugrožene hrvatske samobitnosti u toj susjednoj državi. Bez opstanka Hrvata u BiH, nema suverene Hrvatske!Novinar i urednik tjednika „Hrvatski fokus" Marijan Majstorović smatra kako je sadašnji posjet Bosni i Hercegovini predsjednika Hrvatske vlade Zorana Milanović zorno potvrdio sva prethodna opravdana strahovanjaMajstorović za budućnost tamošnjih Hrvata. „Ovaj posjet je dodatno – za one koji im žele dobro – ukazao na sve veći broj problema koja ih tište, a izravno je naslonjen na 'matičnu državu' Hrvatsku. Iako svi jako dobro znamo da Hrvatska nije 'matična država' Hrvata u BiH, ova shizofrena situacija u i oko njihova opstanka na svojim pradjedovskim ognjištima (pripadnici druga dva naroda, srpskoga i bošnjačkoga, i druge dvije vjeroispovijesti, pravoslavne i muslimanske, nisu ni kao narod ni kao vjera bili značajan čimbenik u bosanskoj stvarnosti do kobne 1463. godine) nalaže službenome Zagrebu da već jednom počne misliti svojom glavom i koristiti one dobre strane iz sramnoga Daytonskog sporazuma".

Majstorović je dodao kako „politički Zagreb jednom već mora pokazivati političke mišice i diplomatsko umijeće i početi ustrajavati na očuvanju previše već ugrožene hrvatske samobitnosti u toj susjednoj državi. Bez opstanka Hrvata u BiH, nema suverene Hrvatske! Jednom već mora postati jasno i raznim pusićima, čačićima, milanovićima, kajinima itd. da je Hrvatska prije više stoljeća doslovno presječena kod NeumaHercegovačka banka i da se izgradnjom Pelješkoga mosta ne udaljava od hercegovačkih Hrvata, nego da im postaje sve bliža".

Kompleksan problem

„Vratimo li se na aktualnu situaciju u samoj Bosni i Hercegovini i na trenutačni položaj tamošnjih Hrvata" – nastavlja Majstorović – „mora se poći od pretpostavke da im nikada nije bilo gore. I oni koji optužuju sve HDZ-ove vlasti od 1990. da su glavni krivci – od Franje Tuđmana, Davora Perinovića, Stjepana Kljujića, Gojka Šuška, Mate Bobana ili Ivića Pašalića preko Ive Sanadera, Ivana Bagarića, Ante Jelavića ili Andrije Hebranga do Jadranke Kosor – do onih koji krivce uglavnom vide u raskolu tamošnjega HDZ-a u vrijeme Sanaderove vladavine, uglavnom nisu u pravu. Ovo je prekompleksan problem da bi se mogao sagledati samo iz jednoga kuta. Grješaka je bilo na sve strane. Bile su subjektivne i objektivne. Bile su namjerne i slučajne. Svaki od ovih spomenutih, i onih još brojnijih aktera, imao je dobre i nešto manje dobre strane. To je cijeli 21-godišnji mozaik u kojemu je najveću ulogu odigrala tzv. međunarodna zajednica. Ne u cilju obezvrjeđivanja ili sotoniziranja tamošnjih Hrvata, već u traženju najbolje pozicije za ostvarivanje svoje političke, geostrateške i gospodarske pozicije. Hrvati su kao najmalobrojniji narod bili i ostali najveća kolateralna žrtva".

Rasistički potezi „gospodara svijeta"

„Tu svakako nikada ne smijemo smetnuti s uma ili zaboraviti neke rasističke poteze suvremenih 'gospodara svijeta' uperene protiv bosanskohercegovačkih Hrvata,Herceg Bosna kao što su: tenkovski upad u Hercegovačku banku, priklanjanje Bošnjacima kod izbora središnjih i federalnih vlasti u Sarajevu, višegodišnje miniranje hrvatske vlasti u hrvatskom Mostaru, pogodovanje tzv. Republici Srpskoj da i dalje onemogućuje povratak Hrvata i Bošnjaka u dijelu BiH pod svojom vlašću, pogodovanje bošnjačkim vlastima da bez ikakvih posljedica majoriziraju Hrvate iz svih oblika vlasti u Federaciji na federalnoj i lokalnoj razini, ubacivanje jugoslavena Željka Komšića u zrakoprazni hrvatski prostor... Ali, sve je to omogućeno raditi, i Srbima, i Bošnjacima, i međunarodnoj zajednici, sve dotle dok vlast u Zagrebu klima i nema ni trunka hrabrosti da se pozove da Dayton u zaštiti Hrvata u BiH".

„Gdje je izlaz? Jedino u hrabrim potezima hrvatskih vlasti u Zagrebu, ujedinjenju tamošnjih razjedinjenih HDZ-ova, ujedinjenju Hrvata iz Hercegovine s onima iz Središnje Bosne i Bosanske Posavine i stalnom ustrajavanju na njihovome povratku na područja uz desnu obalu Save, u Bugojno, Travnik, Vareš... Vjerujem da za ostvarenje tih i takvih zadaća imamo snage, volje i ljudi koji će to znati i moći učiniti. Na izabranim političkim čelnicima - i u Zagrebu, i u Mostaru - je da ih pronađu i da im omoguće da to i ostvare" – zaključio je Majstorović.

Davor Dijanović

(hkv.hr)

 
« Prethodna   Sljedeća »


Google

web
www.hizbih.info