JAVNO.ba: Nakon izlaska iz zatvora nastavili ste aktivno politički djelovati. Sudeći prema Vašim izjavama i  objavljenim radovima veze s partijskim komitetom u Hercegovini održavali ste preko Olge Marasović a sa dalmatinskim komunističkim ćelijama izravno. Čiji je jači utjecaj na Vas bio u to vrijeme ? Dalmatinskih komunističkih ćelija  ili Vase Miskina- Crnog?

„Nastavili smo djelovati, jer bilo je nas 6-7 bijačkih (Galićevo rodno selo Bijača) aktivista koji smo djelovali u ilegali, tek smo trebali uspostaviti veze s antifašistima u Dalmaciji. Dizali smo ustanke, dočekivali ustaše iz zasjeda, rasijecali stupove, odnosno žice na njima kako bi fašistima onemogućili veze. Kada smo se napokon sastali s drugovima iz Dalmacije odlučeno je da djelujemo kao vojna jedinica u bataljunu „Josip Jurčević“. Kasnije sam povučen iz jedinice i postavljen za sekretara srezskog komiteta Metković. Dakle, mogu slobodno reći da su na nas jedini utjecaj imale dalmatinske komunističke ćelije, dok sa Vasom Miskinim-Crnim nismo dolazili u kontakt“.


JAVNO.ba: Do konca siječnja 1945. u Hercegovini su stradala dvojica franjevaca. Kako tumačite stradanja franjevaca koja su nastala nakon 28. siječnja 1945. i  ubojstva fra Maksimilijana Jurčića u Vrgorcu ?

„Svakakve su priče i tada kružile, a evo vidim kruže i dan danas. Za nekog je sama okupacija Širokog Brijega predstavljala oslobođenje, jer su bili zatrovani pričama svojih fratara. Neki su pobjegli prema Bleiburgu, neki prema Vrgorcu, osobno prvi put čujem za ime tog fratra, no mogu reći da im je najjače uporište bilo u Širokom Brijegu, ali je ipak i ono stradalo, no imali smo i mi svoje ljude, pa u Širokom ima 10 nositelja partizanskih spomenica, a jednom prilikom sam, pišući za Slobodnu Bosnu, naveo i njihova imena. Za njih je to možda malo, a za nas puno“.


JAVNO.ba: Šef Ozne u Ljubuškom u to je vrijeme bio Pero Jelčić. Zajedno s njim pripadali ste vodstvu  Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Činjenica je da je Jelčić bio odgovoran za zatvor u Ljubuškom iz koga su fra Maksimilijan Jurčić i ostali zatvorenici  odvedeni prema Vrgorcu  i kasnije ubijeni. Tko je takvu zapovijed mogao izdati ? Osobno Jelčić ili se morao konzultirati sa svojim šefom Slobodanom Šakotićem, koji je u to vrijeme bio u Dabru ?

„Kada je Ljubuški drugi put pao u ustaške ruke osobno sam se zatekao u Posušju, ali možete zamisliti kakav je dar mar nastao među običnim ljudima kada su ustaše ušle u samo mjesto. No, ipak je uslijedilo oslobođenje Ljubuškog i fratri su naravno bježali. Sjećam se da je fra Serafin Dodig predvodio grupu koja je bježala prema Vrgorcu, no imali su nesreću da su iz suprotnog smjera naišli antifašisti, koji su isto tako svašta proživjeli, pa vjerujem da se tu svašta događalo. Jelčić je bio istina na čelu OZNE, koja je bila jaka služba, ali smo mi imali i KNOJ, posebnu vojnu jedinicu koja se borila protiv odmetnika i u vremenu nakon rata. Zemlja jeste bila oslobođena, ali bio je dio onih koji su uvijek živjeli u uvjerenju da će ostati na površini, da će njihova ideja pobijediti. Bili su ogrizli u krvi i nisu se htjeli predati, jer su mislili tko zna što da im možemo uraditi. Tu su najnezgodniji bili širokobriješki škripari koji su se dosta dugo skrivali i borili“


JAVNO.ba: Prema vlastitim navodima objavljenim u knjzi „Vrijeme i ljudi“, zajedno s Markom Šoljićem bili ste na Širokom Brijegu 07. veljače 1945. Prema vašim navodima prošli ste pored samostana oko 12.00 sati, a oko 16 sati u samostanu je ubijeno 12 širokobrijeških franjevaca. Kako na njihovu smrt danas gledate ?

„Istina živa. Kod samostana sam naišao i nigdje nikoga nisam vidio. Crkvu sam iz znatiželje malo razgledao. Tek kada smo se sa brijega gdje je samostan spuštali prema rijeci Lištici vidjeli smo leševe ubijenih Nijemaca, jedan uništeni partizanski tenk. I mogu reći kako je tu bilo svega i svačega, čak smo se unutar svojih redova zavadili, jer je bilo nereda kakvog ipak nije trebalo biti, međutim Dalmatinci nisu mogli svoje obuzdati. Slobodno ću reći da se na Široki Brijeg išlo isto kao i na Berlin, jer Rusi i ostali su znali koliko im znači uništiti Berlin, a mi smo isto tako znali što znači slomiti najčvršće ustaško uporište što je Široki Brijeg bez ikakve dvojbe bio. Ovim putem još želim reći kako nisu svi fratri stradali od antifašista, jer je fra Martin Sopta ubijen od strane škripara. Bar sam čuo kako su oni noćili kod njega i ubili ga zato što se s nama sastajao. Bio je antifašistički opredijeljen i toga je nažalost koštalo života“.


JAVNO.ba: Što možete kazati za Vašeg rođaka Marijana Primorca i njegovu antifašističku skupinu?
„To je uistinu bio rijetko viđen heroj, koji je pripadao partijskoj organizaciji u Ljubuškom. Skupa smo u partizane otišli. Kasnije mu se dogodilo da je imao jednu krizu, pa je zadržan u Hercegovini, najprije kao politički komesar čete, a zatim kao komesar Zapadnohercegovačkog antifašističkog odreda“.


JAVNO.ba: U popodnevnim satima tog 07. veljače u Širokom Brijegu je održan prvi sastanak „Narodno oslobodilačkog odbora“. Tko je, uz Vas, Marka Šoljića i Mirka Praljka,  sve bio na tome sastanku i kakvi su bili njegovi zaključci ?

„Sjećam se da smo Marko Šoljić i ja bili ispred pokreta. Imali smo sastanak u nekoj gostionici, ali nisam siguran da danas dođem u Širokom Brijegu bi li pronašao tu gostionicu a volio bih to. Na sastanku nas je bilo 20-tak, no klima nije bila najbolja za razgovore. Razumljivo jer ni leševi još nisu bili pokupljeni i zakopani, tek smo naknadno to uradili, a prvi zadatak koji je Odbor donio bilo je uspostavljanje reda i mira na ulicama Širokog Brijega koje su baš izgledale užasno“.


JAVNO.ba: Spominjete se i kao jedan od autora izvješća Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. (Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.) u  kome se franjevci optužuju kao najodgovorniji krivci za vojnički poraz partizana u Hercegovini između 27. siječnja i 01. veljače 1945. Vidite li i danas njihovu krivnju za ta događanja ?

„Radio sam jedan feljton koji je objavljen u Glasu antifašista, kao i Hercegovačkim novinama. Tu sam naveo, a evo sada ponavljam svoje tvrdnje kako vjeru i religiju smatram najpogubnijom za sve nevolje u Hercegovini tog vremena. Svećenici su bili maksimalno proustaški orijentirani, narod sve upijao što su oni govorili i to je narod u većem dijelu Hercegovine odvelo na krivi put. U Ljubuškom je primjerice svaka peta muška glava iz tog vremena stradala u ustaškom pokretu. Franjevci su najviše svemu tome doprinijeli i svakako da su najodgovorniji“.



JAVNO.ba

Marijan Primorac – narodni heroj ili Rankovićev egzekutor?

Nekadašnji istaknuti partizanski obavještajac i ratni član partijskog Okružnog komiteta za zapadnu Hercegovinu,  danas  predsjednik SUBNOR-a BiH, Jure Galić u svojoj knjizi „Vrijeme i ljudi“ opisuje čitav niz procesa koji su prethodili krvavim događajima iz veljače 1945. U spomenutoj knjizi  Galić nudi  čitave fragmente svojih obavještajnih informacija i analiza,  kojima je u ratno vrijeme opskrbljivao svoje partijske šefove u Dalmaciji i istočnoj Hercegovini.

Glavna  meta njegovog rada, uz neprijateljske vojne postrojbe,  bili su politički neistomišljenici. Ključno mjesto na listi svojih i partijskih neistomišljenika Galić je osigurao fratrima.

U spomenutoj knjizi Galić opisuje događaje koje bi netko drugi, na njegovom mjestu, rado prikrio. Međutim, zahvaljujući činjenici da je Jure Galić, u svojoj knjizi, objavio određene dijelove svojih partijskih izvješća, umnogome je pomogao u rekonstruiranju nekih procesa i događaja, koji su dugi niz godina bili  obavijeni velom tajnosti. Stoga se s ciljem rasvjetljavanja Galićeve uloge  na neka od njih svakako treba pozvati.

Nakon pogibije svog ideološkog mentora, i biološkog strica Jure Galića-Velikog, koji je,  kao zapovjednik bataljuna u 4. dalmatinskoj brigadi, poginuo  18. siječnja 1943., kod Kamen-mosta, današnji predsjednik SUBNOR-a BIH postao je glavna komunistička figura na prostorima zapadne Hercegovine.

Kao takav kreirao je konačni izgled  informacija odaslanih svojim partijskim šefovima, organizirao političke i diverzantske akcije, a prema vlastitim priznanjima uzeo si je za pravo da, po uzoru na Rusiju, otimačinu materijalnih dobara i otvorene fizičke likvidacije političkih neistomišljenika pretvori u metode političke borbe.

Naravno, kao ključni partijski kadar ažurno je skrbio i o političkim i vojnim karijerama svojih najbližih. Posebnu je brigu pokazivao prema  svom rođaku, i nećaku Jure-Velikog, Marijanu Primorcu, sinu Ivana-Starog (u narodu poznatog i kao  Škopo) iz Bijače.




Trasiranje puta  zločinima

Zagrijanost komunističkom idejom Juri Galiću i Marjanu Primorcu, još kao dječarcima, usadio je povratnik iz Belgije i  predratni komunist Jure Galić-Veliki.  Dok se o obadvojici Galića dosta toga zna, o Marijanu Primorcu  ovdašnja javnost puno manje zna.

Marijan je, naime, zajedno sa dvojicom Jura, zatvoren 14. lipnja 1941., od strane ustaša. Međutim, nakon određenog su vremena, zbog nedostatka dokaza, svi bili oslobođeni. Nakon izlaska iz zatvora Marijan Primorac počinje djelovati potpuno ilegalno. Kao vođa partizanske diverzantske  skupine odgovoran je za čitav niz diverzija izvedenih tijekom prve ratne godine na prostorima  Čapljine, Ljubuškog i susjedne Dalmacije.

U proljeće 1942. otišao je u partizane, gdje u stopu prati svog ujaka Juru Galića-Velikog.

Marijan Primorac je, sudeći prema pisanju Jure Galića, u prvoj godini svog boravka u partizanima  bio toliko „zagrizao“ da  se isticao masovnim ubojstvima. Prema istom izvoru   nekoliko je puta sudjelovao i u strijeljanju svojih suboraca.

Takav način života očito je  rezultirao  određenom vrstom psihičkog poremećaja.  Nakon nekakvih nepodopština Marijan Primorac je, lišen zaštite svog ideologa Jure-Velikog, bio primoran pobjeći  iz sastava Prve dalmatinske brigade, prilikom čega je i ranjen. 

Nakon bijega, bojeći se odmazde svojih „drugova“, došao je na Bijaču, gdje se za pomoć  obratio Juri Galiću-Rojaku, koji se, također,  u to vrijeme tamo skrivao. Putem  veza među dalmatinskim partizanima Rojak ga je uspio „ugurati“ u Kotarski komitet SKOJ-a za Metković, sa zadaćama obavještajnog rada. (str. 42. knjige „Vrijeme i ljudi“)     

Tijekom narednog razdoblja Marijan Primorac i Jure Galić, zajedno sa nekolicinom svojih pomagača  sudjelovali su u čitavom nizu razbojstava, pljački, paleži i otimačina, o čemu Galić nadugo i naširoko piše.

U proljeće 1944., Marijan Primorac, opet na prijedlog Jure Galića, biva imenovan na dužnost  političkog komesara u novoformiranoj Ljubuškoj partizanskoj četi, a nedugo zatim i u istoimenom odredu u koji je četa prerasla.

Koncem  ljeta 1944. britanska vojna misija, u to vrijeme stacionirana u Biokovu, uspijeva osigurati opremu i naoružanje za jačanje ovog odreda. Istovremeno, partijski Oblasni komitet iz istočne Hercegovine, s ciljem jačanja jezgre oko Jure Galića,  u Biokovo šalje  Marka Šoljića, Franju Budimira,  Mladena Kneževića, Peru Jelčića, Ivu Jerkića i mnoge druge partijske i partizanske kadrove, koji su do tada djelovali u sastavu 29. hercegovačke divizije i partijskih organizacija u istočnoj Hercegovini i Mostaru.

Nakon ovih procesa i dobivene  suglasnosti štaba 8. dalmatinskog utemeljen je Zapadno-hercegovački partizanski odred, u kome na ključnu ulogu političkog komesara biva raspoređen  Marijan Primorac.



Primorčevo približavanje KNOJ-u i OZNI

Početkom studenoga 1945. došlo je do povlačenja njemačkih i ustaških postrojbi na tzv. „zelenu“ crtu obrane, pa su partizani, bez ozbiljnijih borbi, uspjeli ovladati  Čapljinom, Čitlukom, Grudama  i Ljubuškim. Uspostavu vlasti obavljao je Rejonski partijski komitet.

Naravno, u novonastalim  uvjetima naglo su porasli i apetiti članova vodstva KPJ u zapadnoj Hercegovini. U njihovim glavama tih se dana rodila  ideja o preustroju Zapadno-hercegovačkog odreda u brigadu, koja bi svoje djelovanje nastavila u sastavu 29. hercegovačke divizije. Međutim, s tom idejom  nisu se složili Vaso Miskin-Crni, Vlado Šegrt i Slobodan Šakota, povjerenik OZNE u 29. hercegovačkoj diviziji.

Preko svojih ljudi koji su nekoliko mjeseci ranije infiltrirali u novoformirane komunističke strukture u zapadnoj Hercegovini oni su imali informacije o pravom stanju stvari.  Stoga su, početkom prosinca 1944., donijeli odluku o raspuštanju  Zapadno-hercegovačkog partizanskog odreda.

Najveći dio ljudstva ove postrojbe tada je raspoređen  u sastav 29. hercegovačke divizije. Međutim, pedesetak ljudi odanih komunističkoj partiji, probranih i provjerenih od strane  OZNE, pod vodstvom Marijanu Primorcu, ostaje i dalje u Ljubuškom. 

Oni formacijski ulaze u sastav 3. brigade KNOJ-a (zapovjednik Jovan Andrić, politički komesar Džemal Muminagić), ali sa zadaćom  ispomoći Uredu OZNE u Ljubuškom i Peri Jelčiću.Zadaće ove postrojbe u mnogim su dokumentima i knjigama opisane kao borba protiv  „odbjeglih bandi“. Ova je postrojba, na čelu sa Marjanom Primorcem, postala oružana sila u rukama OZNE i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu.

Stravični zločini vezuju se za ovu postrojbu i njenog zapovjednika. Razgovarajući sa starijim ljudima na Bijači doznajemo za podatak kako je Marijana Primorca  preklinjao  i njegov rođeni otac (Ivan Primorac-Škopo) da prestane sa zločinima, obrazlažući takvo sinovo ponašanje kao  veliku štetu partizanskom pokretu.




Uloga OZNE  u ubojstvu širokobrijeških fratara

Neosporna je činjenica da je dvanaest Širokobrijeških fratara, ubijenih  07. veljače 1945., živote izgubilo  u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade. Međutim, jesu li egzekutori bili pripadnici ove postrojbe ili su zločin počinili pripadnici OZNE,  ni danas se s apsolutnom sigurnošću ne može kazati. Ipak, čini se da je odgovornost podijeljena.

Nekadašnji pripadnik 11. dalmatinske brigade  R.R., iz Dubrovnika, kao jedan od svjedoka tih nemilih događaja, u svome svjedočenju tvrdi kako je bio nazočan  trenutku u kome  je ubijen jedan od širokobrijeških fratara.

Spomenuti svjedok vidio je, naime, na platou ispred gimnazije, zapovjednika IV bataljuna 11. dalmatinske brigade Dominka Antunovića i njegovog zamjenika Matu Majića (obadvojica Hrvati iz okolice Vrgorca), kako, zajedno sa jednim oficirom OZNE, u nazočnosti desetak vojnika, ispituju trojicu fratara. U jednom trenutku, tvrdi svjedok, oficir OZNE je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina.    

Drugo zanimljivo svjedočenje je iskaz bivšeg pripadnika partizanskih postrojbi T.S. iz Mostara. U svome iskazu spomenuti tvrdi kako su se kapetan Rajko Vukoja (iz Bileće) i poručnik Milivoj  Drašković (iz Gacka) pred njim hvalili da su oni osobno, po nalogu Slobodana Šakote (Srbina iz Čapljine), tadašnjeg čelnog čovjeka OZNE u Hercegovini, umorili dvanaestoricu širokobrijeških franjevaca.

Postoji, također, nekoliko svjedoka koji tvrde da je tog nesretnog dana na Širokom Brijegu, uz Juru Galića i Marka Šoljića, viđen i Galićev višegodišnji suradnik  Marijan Primorac, na koga se sve više sumnja da bi mogao biti jedan od partizanskih oficira umješan u ubojstva fratara.

Međutim, Primorac je ubijen daleke 1946. u Brotnju, pa to ne može potvrditi niti demantirati. Međutim, njegov „rodijak“ i dugogodišnji suradnik Jure Galić o tome jako puno zna i  može ponuditi odgovor na ovo pitanje.

Rekonstruirajući ove nemile  događaje došlo se, naime, do saznanja da se Marijan Primorac, tadašnji zapovjednik postrojbe KNOJ-a u Ljubuškom, zajedno sa kapetanom Vukojom i poručnikom Draškovićem i dvadesetak vojnika, po nalogu Slobodana Šakote, priključio 11. dalmatinskoj brigadi 01. veljače 1945. u Vrgorcu.

Prema mišljenju  nekolicine poznavatelja tih događanja,  miješanje sa tom postrojbom Primorcu  nije predstavljalo problem iz prostog razloga  jer je većina ključnih zapovjednika u 11. dalmatinskoj brigadi  bila iz okolice Vrgorca, Metkovića, Imotskog  i Makarske, pa su ih on i Jure Galić jako dobro poznavali. 

Primorčeva skupina, prema riječima očevidaca, nije uopće sudjelovala u borbama,  nego je, izmiješana s pratećom četom i četom za vezu (čiji je politički komesar bila Milka Malada-Planinc) 11. dalmatinske brigade, čekala okončanje borbi i početak  realiziranja  svojih zadaća.





Svi ključni komunistički segmenti sudjelovali u zločinu

Ova saznanja u potpunosti odbacuju dugogodišnje komunističke laži  o navodnoj krivnji franjevaca i u prvi plan stavljaju pomno  planiranje ovog zločina, u čijoj su realizaciji sudjelovali skoro svi ključni segmenti partizanskog pokreta.

Jedan dio tog zločinačkog lanca bila je struktura OZNE koja je,  preko Slobodana Šakote, Marijana Primorca, Rajka Vukoje, i Milivoja Draškovića  provodila samo dio nakana smišljenih u glavi  Aleksandra Rankovića.

Drugi dio tog plana odvijao se preko  strukture političkih komesara u kojoj su ključne uloge imali  politički komesar 26. dalmatinske divizije Dušan Korać (Srbin iz Čačka), koji je ujedno bio i izravni nadglednik čitave ove operacije, i  njegov izravni šef u štabu 8. dalmatinskog korpusa Boško Šiljegović (Srbin iz Prijedora).

Treći dio plana odvijao se preko zapovjedne strukture, na čijem se vrhu u to vrijeme nalazio  zapovjednik 8. korpusa Petar Drapšin (Srbin iz Bečeja). Samo vođenje vojne operacije izravno je vodio  Božo Božović ( Crnogorac iz Podgorice)

Kakve su upute svojim podređenima dali pripadnici ove tri  spomenute strukture najbolje ilustrira  svjedočenje  P.P. iz Splita, koji je u to vrijeme bio   pripadnik 1. dalmatinske brigade. Spomenuti P.P u svome svjedočenju, naime,  tvrdi  kako je „vojska imala nalog ubijati sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu.“ 

-„ U jednoj kući vidio sam devet mrtvih (među njima bilo je i djece), a tako je bilo i po ostalim kućama. Nalog je bio načiniti što veću štetu tamošnjem pučanstvu…“: tvrdi  u svome svjedočenju P.P iz Splita, dodajući kako je taj nalog podređenima prenio zapovjednik 26. divizije Božo Božović.

Poveznice koje su ovdje iznesene nedvojbene ukazuju na zaključak da su  politička, represivna i zapovjedna struktura partizanskih postrojbi   djelovale potpuno usklađeno.  Ta usklađenost, kao i činjenica da za počinjene zločine nikada nitko nije odgovarao,  neprijeporni su dokazi kako  su naloge za partizanske  zločine na Širokom Brijegu  osobno odobrili  Aleksandar Ranković i Josip Broz.

Perfidnim planom, osmišljenim u Rankovićevom kabinetu,  u realizaciju ovih zločina „umočene“ su sve tri partizanske crte zapovijedanja, OZNA i komunistička partija. Istim planom, realiziranje ovih zločina podijeljeno je između hercegovačkih i dalmatinskih partizana, a sve uz budni nadzor  Rankovićevih kadrova koji su bili raspoređeni na ključna mjesta.  

Naravno, ovi su zločini samo  posljedica klime koja je, u okrilju komunističke partije, dugo i sustavno stvarana.  Temeljne  uzroke ovih zločina treba  tražiti u djelovanju onih komunista koji su tijekom II. svjetskog rata ilegalno djelovali  u Hercegovini.

Ti uzroci, i odgovornost dakako, leže na duši  Jure Galića –Rojaka  i njegovog lažnog  izvješćivanja o navodnom političkom djelovanju hercegovačkih fratara.

Danas, šest i pol desetljeća kasnije, Jure Galić i dalje ostaje vjeran lažima. Ukoliko u sebi ima išta ljudsko onda bi mogao skupiti toliko snage i  javnosti obznaniti svoja saznanja o mnogobrojnim komunističkim zločinima u zapadnoj Hercegovini, i ulozi Marijana Primorca u njima?



JAVNO.ba