INTERVIEW - Dr. John R. Schindler američki profesor

Razgovarao: MIRSAD FAZLIĆ (Slobodna Bosna)

KO JE JOHN R. SCHINDLER

Ekspert za međunarodnu sigurnost, špijunažu i terorizam John R. Schindler autor je nekoliko knjiga koje se bave problematikom međunarodne sigurnosti, špijunažom i terorizmom. Njegova knjiga Nesveti teror - Bosna, Al Qaida i uspon globanog džihada rezultat je Schindlerovog višegodišnjeg istraživanja i utvrđivanja veza između ratnih bošnjačkih vlasti i islamskih terorista, o čemu ima brojna saznanja i dokumentaciju obzirom da je dugi niz godina bio na službi u BiH. Knjiga je izazvala brojne kontroverze, ali i osude bošnjačkog establišmenta jer je Schindler pokušao dokazati da je Bosna odigrala istu ulogu za Al Qaidu početkom 90-ih  godina prošlog stoljeća, kao što je i Afganistan sredinom 80-ih, osiguravajući ratne uslove u kojima mudžahedini mogu pokrenuti sveti rat- džihad.

UDBA je do raspada SFRJ ubila oko 80 emigranata, 60 Hrvata,  a ostalo su bili Srbi i Albanci!!

PROFESIONALNE UBICE:

Mnogi, poput Arkana, učestvovali su u  “specijalnim akcijama“ usmjerenim protiv radikalnih emigranata van prostora bivše Jugoslavije za režim Josipa Broza Tita

Dr. John R. Schindler, američki profesor, koji je kao vrhunski ekspert za (kontra)špijunažu godinama boravio u ex-jugoslovenskim zemljama, narednog mjeseca će u SAD-u objaviti intrigantnu knjigu koja se u cijelosti bavi funkcioniranjem nekadašnje jugoslovenske Uprave državne bezbjednosti (UDB), njenim tajnim likvidacijama širom svijeta, tehnikama i metodama koje je koristila; profesor Schindler, čija je prethodna knjiga “Nesveti teror“ (prošle godine prevedena u Srbiji) izazvala ogromnu pažnju, ekskluzivno za “SB“ otkriva zbog čega je godine truda uložio u istraživanje Udbinih likvidacija. 

Dr. John R. Schindler, profesor  na američkom Pomorskom ratnom koledžu (U.S. Naval War Co llege), početkom marta u SAD-u objavit će knjigu Agenti provokatori: terorizam, špijunaža i tajni rat za Jugoslaviju 1945-1990  (“Agents Pro vocateurs: Terrorism, Espionage, and the Secret Struggle for Yugoslavia, 1945-1990“) u kojoj obrađuje operacije i aktivnosti  bivše Uprave državne bezbjednosti (UDB) izvan granica bivše Jugoslavije. Schindleru su dobro poznate operacije tajnih službi jer je skoro deset godina  radio za jednu takvu američku službu -Agenciju za nacionalnu sigurnost (U.S. National Security Agency) kao ekspert za kontrašpijunažu i kontraterorizam. Dobar dio svoje “špijunske” karijere proveo je na prostorima bivše Jugoslavije gdje je došao u kontakt sa “bivšim” pripadnicima UDB-e.

ZAPAD JE BIO BLAGONAKLON  PREMA JUGOSLAVIJI

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o tajnim službama bivše Jugoslavije, operacijama i likvidacijama za koje vjeruete da je odgovorna Uprava državne bezbjednosti?

Tokom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada sam bio uključen u lov na ratne zločince  u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije, zaintrigirala me činjenica da su mnogi od najtraženijih osoba bili povezani sa tajnom službom bivše Jugoslavije. Željko Ražnatović Arkan možda je najpoznatiji i najsvježiji primjer ovakvog tipa. On je imao opsežan historijat sa službama države sigurnosti, odnosno UDB-om, tokom komunizma. Mnogi, poput Arkana, učestvovali su u “specijalnim akcijama“ usmjerenim protiv radikalnih emigranata van prostora bivše Jugoslavije za režim Josipa Broza Tita. Kao kontraobavještajni oficir, u početku, bio sam zbunjen činjenicom da su mnoge ubojice  i razbojnici koji su povezani sa organizovanim kriminalom - mafijom, istovremeno bili i visokorangirani saradnici UDB-e. Svi oni su imali VIP status - veze i protekcije. Ali, vrlo brzo sam shvatio da su ti ljudi bili dijelom međunarodnim operacija, dijelom dekadama dugog rata kojeg je vodila Titova tajna služba protiv “neprijateljske emigracije“. Nemoguće je razumjeti u potpunosti zbivanja u bivšoj Jugoslaviji poslije 1991. godine, ubistva, korupciju, masovne zločine, atentate, bez razumijevanja kako se UDBA tajno borila protiv terorizma. Mi, posmatrači sa strane, mislimo o događajima kakav je bilo ubistvo Zorana Đinđića iz 2003., kao “normalnim“  likvidacijama. Ali,  kada je premijer Đinđić likvidiran usred bijela dana od ubojice koji je istovremeno službenik državne bezbjednosti i boss organizovanog kriminala i koji je odgovoran za ubistva u više zemalja, to nije “normalna” likvidacija. To je naslijeđe UDB-e, ono što ja zovem “Titovim duhovima“.

Kada  i  kako  ste  prvi  put  saznali  za aktivnosti  i  likvidacije  UDB-e,  i  koji  je  to bio slučaj koji je privukao Vašu pozornost?

Kao i svako ko se zbliži sa veteranima UDB-e. Kao što je ruski premijer Vladimir Putinjednom rekao: “Ne postoje bivši obavještajci.” Ja sam čuo priče u kafanama, poslije dosta ispijenih pića. Priče o operacijama protiv terorista u Stuttgartu, ili Sydneyu. Priče o nadgledanju, nadziranju koje je vodilo ubistvima koja su se dešavala na čitavom Zapadu, posebice tokom kasnog perioda Hladnog rata. Uzbudljive, ali krvave priče, nisu ličile ni na šta od onoga što sam ranije čuo i znao. U početku nisam vjerovao, ali bio sam radoznao i tako sam počeo istraživati, nezvanično, kako to špijuni vole reći, pravio sam “hobi  dosje”. Bio sam zapanjen kada sam otkrio da je većina onoga što su mi udbaši ispričali zapravo istina. Prvi slučaj u koji sam duboku ušao bilo je ubistvo hrvatskog disidenta Brune Bušića u Parizu koje se desilo u oktobru 1978. godine. Bilo je to čisto izvedeno UDB-ino ubistvo. Iako je Bušić bio veoma simpatičan hrvatskim nacionalistima, on nije bio “terorista“,  ali svejedno je ubijen metkom u glavu iz neposredne blizine kao i većina žrtava koje UDB-a naziva “crnim programom“. Slučaj Bušića takođe ilustruje primjenu duplih standarda na Zapadu kad su u pitanju zločini UDB-e. Naime, samo mjesec dana prije ubistva Bušića, bugarskog disidenta Georgi Markova ubila je bugarska tajna služba u Londonu. Taj svjetski poznat “slučaj kišobran“ izazvao je bijes Zapada. Istraga je još uvijek otvorena, britanska policija nastoji rasvijetliti slučaj i hapsi ljude i danas, 32 godine nakon ubistva. Ali, nikoga na Zapadu nije mnogo zanimalo kada je Bušić brutalno likvidiran dvije sedmice kasnije u Parizu. Slučaj je zaboravljen. Tito je bio koristan Zapadu, tako da su zločini UDB-e uglavnom ignorisani, čak i kada su jugoslavenski agenti  brutalno vršili likvidacije vani. Tokom trajanja Hladnog rata UDB-a je ubila više ljudi na Zapadu nego čitav sovjetski blok, ali to je izazvalo veoma malu, ili nikakvu pažnju. Kako tada, tako i danas.

STANDARDNI PRINCIP: METAK U ČELO

Koliko vremena ste proveli u istraživanju i prikupljanju materijala za Vašu novu knjigu o UDB-i?

Proveo sam godine baveći se ovom problematikom, ali uglavnom kao hobijem. Uzimao sam bilješke, razgovarao sa ljudima u regionu, iskopavao stare novinske članke objavljene na mnogim jezicima. To je bio postepen proces, kako bi se došlo do činjenica, ali neke stvari nikada neće biti u potpunosti rasvijetljene jer je UDB-a bila veoma tajanstvena, a mnogi od onih koji su znali detalje su umrli, uglavnom nasilno. Teško da je slučajnost da su mnogi UDB-ini oficiri i agenti, od kojih je većina bila umiješana u  “crne akcije”, danas mrtvi, a rijetko su umirali u postelji.

Da  li  ste  imali  pristup  arhivama američkih tajnih službi (CIA, NSA, FBI...) kad  je  riječ  o  aktivnostima  UDB-e  i  likvidacijama,  te  da  li  ste  možda  imali  pristup takvim arhivama u drugim zemljama?

Imao sam prilike vidjeti neke američke tajne dokumente i dosjee tokom vremena koje sam proveo u američkoj obavještajnoj službi. Ipak, te materijale nisam koristio u svojoj novoj knjizi jer su oni zabranjeni istraživačima. Važno je napisati istinu, odbaciti mitove, biti precizan i tačan i ako se nešto nije moglo provjeriti, ja to nisam ni koristio. Siguran sam da će godinama kasnije, kada američka obavještajna zajednica dopusti uvid u dokumenta o UDB-i, biti interesantnih priča koje će potkrijepiti moju knjigu. Većina UDB-ine dokumentacije koja se tiče “specijalnog programa“ uništena je početkom 1990-ih kada se Jugoslavija počela raspadati. Ipak, nešto od  tih materijala ugledalo je svjetlo dana u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, i ja sam to iskoristio. S druge strane, u mnogim slučajevima UDB-a je vodila računa da ne ostavlja mnogo pisanih tragova, što je dobro za špijune, ali loše za historičare.

Da  li  ste  tokom  istraživanja  pronašli neku zajedničku karakteristiku u UDB-inim likvidacijama?

Većina UDB-inih likvidacija vani slijedila je standardan model. Jugoslavenski agent proturio bi dezinformaciju u emigracionim krugovima na Zapadu kako bi stvorio konfuziju i međusobne borbe unutar grupa. Ubojica bi poduzeo nadgledanje žrtve nakon čega bi likvidirao metu najčešće metkom  u glavu sa bliske udaljenosti. Ubistva  UDB-e bila su često veoma brutalna, mnogo okrutnija nego što je bilo “potrebno“ za ubistvo. U nekim slučajevima žrtve su ubijane noževima, a ubadane su desetak puta. U svim slučajevima likvidacija UDBA ih je pokušavala prikazati kao “rezultat prepirki između  emigranata“. To je priča koju bi zapadne policijske agencije i obavještajni krugovi  koji nisu razumjeli jugoslavensku emigraciju često prihvatali kao tačnu.

UDBIN RUKOPIS: Iako je Bušić bio veoma simpatičan hrvatskim nacionalistima, on nije bio “terorista“, ali svejedno je ubijen - metkom u glavu iz neposredne blizine kao i većina žrtava koje UDB-a naziva “crnim programom“

Koliko ste ubistava naveli u svojoj knjizi i da li Vam je poznato koliko je osoba UDB-a likvidirala izvan granica bivše Jugoslavije?

Teško je reći sa apsolutnom sigurnošću, ali između sredine 60-ih do 90-ih. UDB-a je pokušala izvršiti preko stotinu ubistava i otmica na Zapadu, uglavnom na području tadašnje Zapadne Njemačke, ali i u zemljama Centralne i Istočne Evrope, Britanije, SAD-a, Kanade, Australije, čak i Južne Afrike. Gdje god su se nalazili jugoslovenski emigranti, UDB-a ih je slijedila. UDB-a je širom svijeta likvidirala više od 60 Hrvata, kao i određeni broj Srba i Albanaca. U svakom slučaju, najmanje 80 potvrđenih UDB-inih likvidacija desilo se tokom posljednjih godina Hladnog rata u zapadnim zemljama  prijateljski nastrojenim prema Jugoslaviji. Također, bilo je oko 12 ubistava u SAD-u.

UDBA JE MRTVA,  ŽIVJELA UDBA!

ZBUNJIVANJE ZAPADA: U svim slučajevima likvidacija UDBA ih je pokušavala prikazati kao “rezultat prepirki između emigranata“. To je priča koju bi zapadne policijske agencije i obavještajni krugovi koji nisu razumjeli jugoslavensku emigraciju često prihvatali kao tačnu

Da li Vam je poznato ko je bio odgovoran za operacije UDB-e izvan bivše Jugoslavije i ko je naređivao likvidacije?

U nekim slučajevima, sa priličnom sigurnošću možemo utvrditi ko je odobrio likvidaciju i ko je proveo jer su preživjeli počeli da pričaju o tim slučajevima nakon 1991. godine.  U nekoliko slučajeva, sačuvana je dokumentacija. Danas je prilično jasan generalni  obrazac.  Političko rukovodstvo, obično na republičkom nivou, zatražilo bi “specijalnu akciju” protiv problematičnih emigranata, neki od njih bili su istinski teroristi, a neki nisu. Na osnovu toga UDB-a bi izvršila likvidaciju, ponekad u saradnji i uz pomoć savezne UDB-e iz Beograda. Drugim riječima, većinu ubistava Hrvata izvela je hrvatska  UDB-a i agenti koji su bili blisko povezani sa kriminalnim krugovima i koje nije bilo lako dovesti u vezu sa jugoslavenskim vlastima. U nekoliko slučajeva u kojima su ubojice uhapšene bilo je skoro nemoguće utvrditi njihove bilo kakve veze sa UDB-om.

Kako biste danas ukratko opisali ovu tajnu službu nakon Vašeg istraživanja?

Nakon raspada Jugoslavije UDB-a  je nestala, ali zapravo nije. Nitijedna  bivša jugoslavenska republika nije se doista odredila spram nedjela koje je počinila UDB-a kako vani, tako i kod kuće, a niti jedna od novonastalih tajnih službi nije očistila svoje redove od UDB-inih operativaca koji su imali krvave ruke. Da navedem samo jedan primjer, njemačke vlasti su 2005. godine podigle optužnicu protiv Josipa Perkovića zbog njegove uloge u ubistvu Đurekovića. Međutim, Perković  je bio Tuđmanova desna ruka za pitanja sigurnosti početkom 90-ih, a njegov sin Saša bio je savjetnik za sigurnost predsjednika Stjepana Mesića. Širom bivše Jugoslavije udbaši su jednostavno počinjali  služiti novonastalim državama i režimima, bez postavljanja suvišnih pitanja. Jasno je da nikom nije u interesu da se zločini UDB-e zaista do kraja istraže i riješe. Godinama su hrvatske vlasti poludiskretno pokušavale procesuirati Vinka Sindičića, jednog od najplodnijih UDB-inih ubojica, vjerovatno odgovornog za tuce ubistava na Zapadu. On je  osuđen u Britaniji za pokušaj ubistva emigranta Nikole Stedula u Škotskoj i proveo je deceniju u zatvoru, a danas živi normalno u Hrvatskoj. U Srbiji, situacija je čak i gora. UDB-ina infrastruktura bila je vitalan lanac začinjen kriminalom, koji  je samo djelimično demontiran. Milošević je imao sreće da u svojim projektima koristi UDB-ine likvidatore; svega nekoliko ljudi u Srbiji želi znati istinu o UDB-i i njenim zločinima.

NAJVAŽNIJE UDBINE LIKVIDACIJE

Ubistvo Brune Bušića je bilo grubo i bezobrazno, likvidacija Maksa Luburića je čisti spektakl!

Koja je, prema Vašem mišljenju, bila najspektakularnija operacija, likvidacija u režiji UDB-e?

Bilo je mnogo slučajeva koji su zaista bili spektakularni. Ubistvo Brune Bušića 1978. bilo je neobično bezobrazno, kao što je bilo i ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Zapadnoj Njemačkoj 1983. godine. To je zaista bila krvava i brutalna afera. Ipak, mislim da je UDB-ina najimpresivnija operacija bilo ubistvo čuvenog ustaše Vjekoslava Maksa Luburića u Španiji 1969., koje je izveo Ilija Stanić, a koji sada slobodno živi u Bosni. Godinama je UDB-a strpljivo infiltrirala Stanića unutar Luburićevog zatvorenog kruga ustaških emigranata, da bi on na kraju divljački ubio Luburića. Slučajevi koji su najviše zabrinjavajući, za mene, bili su oni u kojima je UDB-a ubila i nedužne ljude. Tako je 1972. godine Titov ubojica sustigao Stjepana Ševu, člana Hrvatskog revolucionarnog društva u Italiji. Ševo jeste bio terorista, ali ubojica nije likvidirao samo Ševu nego i njegovu potpuno nevinu suprugu i devetogodišnu usvojenu kćerku Tatjanu. Pet godina kasnije u Čikagu UDB-in ubojica brutalno je na smrt izbo Dragišu Kašikovića, srpskog ekstre mnog emigranata, ali je takođe ubio i devetogodišnju kćerku  njegove  djevojke,  Ivanku  Milošević. Nikada nisam čuo da je bilo koja obavještajna služba činila takve jezive zločine  na međunarodnoj sceni.

UDBA KAO SUDBA

UDBA u profesionalnom pogledu bila savršena služba, Amerika i danas od nje može učiti kako se obračunati sa terorizmom!

U poređenju sa tajnim službama kao što su američka CIA, ili NSA, izraelski Mossad, bivša sovjetska KGB, smatrate li da je UDB-a bila uspješna i profesionalna  služba?

U čisto špijunskim parametrima, UDB-a je bila izvanredna služba. Ona je temeljito porazila terorističke grupe koje su se globalno borile za uništenje Titove Jugoslavije. Ne smijemo zaboraviti da, uprkos činjenici da je UDB-a sve svoje ideološke protivnike proglasila “teroristima” i “ratnim zločincima” iako su oni rijetko činili takve grupe, UDB-a ih je smatrala istinski nasilnim, a rješavali su ih se doslovno na veličanstven način! Poraz neprijatelja bio je totalan, a UDB-a je uspješno zagrnula plaštom tajnosti svoja nasilna djela. Sjedinjene Američke Države imaju mnogo toga naučiti u  operativnom smislu od UDB-inih taktika i tehnika protiv terorizma. Nijedna služba na svijetu to nije radila, niti danas radi, bolje i efikasnije! Ali, cijena koju je platio narod bivše Jugoslavije za UDB-in uspjeh u borbi protiv terorizma bila je ogromna. Možemo zahvaliti UDB-i i njenim metodima za kriminalizaciju politike i policije, što je endemično u čitavom regionu. Titu i njegovim špijunima možemo zahvaliti na stvaranju Arkana i nebrojeno drugih masovnih ubojica koji su počinjali u UDB-inom “specijalnom programu“. Svako ko zaista želi poraziti terorizam - UDB-a je pokazala kako, ali budi oprezan šta zapravo želiš!

 

http://taliban.blogger.ba