Odavno su arhitekti Daytonskog mirovnog sporazuma (pre)vidjeli (ne)svjesno dopuštenu invalidnost 'mirne Bosne' kojoj je održivost jednaka ravnoteži dvonožnog stoca. Svako daljnje popravljanje Sporazuma koje nije uključivalo ispravljanje te temeljne ugrađene pogrješke, išlo je uglavnom na štetu onih koji su od početka osuđeni oslanjati se na tuđe noge. Hrvati u BiH su izigrani od strane velikih sila, i od Zagreba, kao 'šiljak s vrha, žrtvovan za cjelovitost RH' najprije u Washingtonu, kad je kroz projekt Konfederacije, bačena udica za Federaciju, zajednički entitet županija/kantona ili dvaju naroda – još se ne zna, asimetričan drugom, čisto (očišćenom) nacionalnom entitetu. Zadnji pokušaj popravljanja nepopravljivog neslavno je završio prošle godine u Butmiru, kod Sarajeva.

Nakon dugogodišnje jalove američke inicijative, ovih dana čuo se i prvi ozbiljniji prijedlog službenih europskih institucija, i to ne kao dosad o dogradnji dotrajalog (ne)sporazuma, nego o novoj međunarodnoj, multilateralnoj konferenciji o budućem, preuređenju i konačnom unutarnjem stabiliziranju i takvom pozicioniranju Bosne i Hercegovine, koje ne bi predstavljalo nikakvu ugrozu  zemljama u okruženju. Nije pitanje je li takav prijedlog stigao prekasno ili prerano, nego je li se ikad itko igdje zapitao - koji su razlozi dosadašnjih neuspjelih popravaka oktroiranog Ustava BiH (čl. IV. Daytonskog sporazuma), ima li unutarnacionalnog a onda i međunacionalnog koncenzusa o bilo kojem strateški bitnom pitanju državnog interesa. Postoji li suglasje Amerike i Rusije, EU zemalja ili Konferencije islamskih zemalja o bilo kojem vitalno važnom zajedničkom interesu? Koliko još godina ili decenija BiH treba funkcionirati kao (polu)protektorat  međunarodne zajednice s Visokim predstavnikom kao jedinom točkom konvergencije inače potpuno divergentnih unutarnjih i vanjskih silnica? E da bi netko znao kakvu i koliku političku autonomiju dati Bosni, mora prije upoznati njezinu složenu društvenu anatomiju.

Anatomija Bosne

Na jednom seminaru  u obučnom centru NATO-a, u Garmisch Partenkirchenu, prije više od deset godina, pokušao sam u podužem razgovoru jednom visokom časniku NATO-a, različitim analogijama objasniti 'kvaku 22' koju njihovi analitičari svjesno ili namjerno nikad nisu razumjeli. Naime, opsjednuti multikulturalizmom kao magičnom formulom koja funkcionira u svim 'mješovitim' društvima, analitičari sa Zapada, navlastito oni prekooceanski, nikad nisu shvatili i još ne shvaćaju da BOSANSKI LONAC nikako nije isto što i američki MELTING POT. Za raliku od američkog lonca za 'taljenje nacija', doseljenih iz svih krajeva svijeta, u BOSANSKOM LONCU, svaki bitni, konstitutivni sastojak, jest to što jest prije kuhanja, i ostaje to isto nakon kuhanja, ne mijenjajući kvalitet supstance. Zato je Bosna kao „bućkuriš vjekova i svjetova“ (E. Čelebija) uvijek bila nečija, na momente i ničija zemlja. Teško se sjetiti nekog vremena u kojem su svi narodi i građani neku središnju vlast tih prostora doživljavali kao zajedničku, kao svoju i na korist svima.

Druga slika BiH društva se može usporediti s kolanjem krvi po organizmu. Ne odgovara li broj eritrocita, leukocita i trombocita i njihov međusobni odnos onom zadanom, dolazi do anemije, leukemije ili, u najmanje lošem slučaju, tromboze organizma. Naime, ne mogu brojnija 'zrnca' manje brojnijim propisivati pravila ponašanja i tijek kolanja krvnim žilama. Međuodnos, boju, količinu i veličinu jednih, drugih i trećih, ne propisuje ni sami organizam. On samo reagira na poremećaj tih odnosa. Neke postavke su zadane po 'defaultu' i nemoguće ih je mijenjati a da ne strada cjelina. To mnogi politički nadriliječnici ne shvaćaju ali se usude davati i dijagnozu i terapiju, pa što bude s pacijentom. Zasad dobrovoljne davatelje tuđe krvi ne zabrinjavaju troškovi transfuzije ni liječenja, ali ipak kad osjete mogući kolaps organizma, rado žele čuti mišljenje međunarodnog konzilija. Ako će europski liječnici uvažavati mišljenje bliže rodbine smrtno oboljelog bosanskog organizma, pacijent bi mogao ostati izložen vječnim mukama. Ako se pak sami odluče propisati terapiju, preuzimaju rizik nepodnošljivog zadaha smrti ocvalog protektorata pred vratima vlastitog doma.

Ima još jedna analogija s tri nepoznate veličine: X, Y, Z, ali je to nejednadžba s nepoznatim brojem nepoznatih, u kojoj svaki parametar nije to što se čini da jest, zapravo može biti i sasvim suprotno od naoko očiglednog. Iako možda najbliža stvarnom stanju bosansko-hercegovačke razapetosti između kula babilonskih i travničkih piramida, analogija ovog tipa predstavlja višu matematiku svima naviknutim na zadatke u kojima traže isključivo vlastitu računicu, pa je ostavljamo za kraj serije razmatranja o BiH.

Elem, zaključno, ako je zemljama iz okruženja i EU, kao i drugoj Velikoj braći, stalo do mirne Bosne, vrijeme je započeti pripreme za Međunarodnu konferenciju. Ništa ne smeta što će predmet i sadržaj konferencije biti jedna i jedina tema skore predizborne kampanje. Dapače, prije tako sudbonosno važne konferencije, red je upoznati narode i građane, drugarice i drugove, gospodu i seljake, sa svim (ne)mogućnostima postizanja realnog, održivog, trajnog političkog rješenja, nakon kojega bi svi mogli početi živjeti život dostojan čovjeka. Inače bi se moglo dogoditi da Hrvate iz BiH na konferenciji zastupa njihov legalni ali ne i legitimni član BH Predsjedništva, Ž. Komšić, za kojeg nismo sigurni da je metaforički i mentalno napustio drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. Široke konzultacije jednih s drugima, i svih sa svima, traženje nužnog kompromisa i postizanje kakvog-takvog koncenzusa o bitnim pitanjima za budućnost same države BiH, su preduvjet svake ozbiljne konferencije, navlastito one koja za cilj ima konačno rješenje enigme Bosne i Hercegovine.

Ivan Baćak