Dok stranci u Poljskoj dvanaest godina nakon ulaska u EU ne će moći kupovati poljoprivredno zemljište, dosad nismo čuli da je netko s hrvatske strane zatražio nešto slično ili da se o tome vode pregovori.

U ovo vrijeme naime zastupnici u Odboru za vanjske odnose (AFET) Europskoga parlamenta marljivo rade i pripremaju ovogodišnji nacrt Rezolucije o Hrvatskoj o kojoj će se raspravljati 26 siječnja. Vrijedni europski parlamentarci pripremili su čak pedeset amandmana na početni tekst Rezolucije a u ovim pripremnim radovima posebno su se iskazali članovi europske stranke ‘zelenih'; dvije dame članice ove stranke podnijele su ‘većinu' od tih pedeset amandmana. I upravo kad biste pomislili da se europski ‘Zeleni' kad je Hrvatska u pitanju bave energetskom učinkovitošću, katastrofalnim zagađenjem u nekim urbanim sredinama (npr u Sisku) ili već nečim logičnim, važnim i temeljnim za svoj (politički?) svjetonazor eto nam iznenađenja! Jedan od amandmana koje su podnijele spomenute dvije dame bavi se i položajem hrvatskog jezika unutar te sretne, radosne i pravedne Europske Unije i u dvije riječi, njime se predlaže da se hrvatski jezik kao samosvojan jezik ravnopravan ostalim jezicima naroda Unije - ukine! U jednom od svojih amandamana europski ‘zeleni' traže i modificiranje krute politike useljavanja i azila koju prakticira Hrvatska.

Uopće ne treba dvojiti da su spomenute zelene članice Odbora za vanjske odnose ovdje u ulozi glasnogovornika određene politike koja nema nikakve veze sa ‘zelenima' ali je te amandamane politički najbezbolnije bilo servirati kroz njihova nevina i zelena ustašca; zamislimo naime kako bi izgledalo da europski socijalisti predlože isto ili nedaj Bože čak europski Pučani... Ostavit ćemo za jednu drugu priliku i drugi tekst komentar o tome što se krije iza pokušaja modificiranja hrvatske politike useljavanja no recimo samo to da nema baš ničeg u europskoj politici ili zakonima koje se obavezujemo preuzeti a da iza njih ne stoji neka potencijalna nacionalna katastrofa.

Ideja o štednji kroz prevođenje na jedan jedinstveni ‘balkanski jezik' u svjetlu znane bruxelleske birokratske rastrošnosti i otkrivene korupcije maligna je i u svojoj osnovi i u ‘nadgradnji'. Prvo, taj je amandman protuzakonit jer svaka država ima pravo na upotrebu vlastita jezika u Uniji stoga se tim prijedlogom sugerira da hrvatski jezik ne postoji. Znaju to dobro inicijatori te ideje ali ne mare; oni znaju kamo žele stići pa im je svejedno kojim putem će putovati za razliku od Hrvatske koja ne zna kamo ide pa je svaki put vodi k tome cilju. ‘Svaki put' ovdje znači ono čuveno Sanaderovo da ‘nema toga što nećemo dati za ulazak u EU'; svaki put i svaki korak vodi nas u istom smjeru i prema istom cilju - rješavanju problema s vlastitom državom.

Uopće ne treba sumnjati da iza svega stoji primarno Velika Britanija bez koje projekt Zapadnog Balkana uopće ne bi postojao a koji za Britaniju predstavlja zalog utjecaja i vanjskopolitičke važnosti u sljedećim desetljećima, osobito kad je u pitanju Njemačka od čije moći britansku političku elitu hvata užas. Tim više što je Britanija dobrano odmakla na putu u vlastitu ekonomsku a potom i političku beznačajnost (iako će se na jasno pokazivanje ovoga trebati pričekati još najmanje dva desetljeća).

Je li dakle ovaj potez europskih Zelenih znak da se zameće nekakva nova politika u odnosu prema dosadašnjoj politici EU kad je riječ o prakticiranju ‘multijezičnosti' europskih institucija? Pogledajmo sljedeće: već pet godina u Zagrebu funcionira postdiplomski studij simultanog i konsekutivnog prevođenja koji je pokrenut iz EU i kojeg znatnim dijelom financira - Europska Unija. Dakle, institucije zadužene za provođenje institucionalizirane jezične prakse u EU potaknule su organiziranje ovog studija na kojem se školuju prevodioci s nekoliko europskih jezika (onih ‘najvećih') na ‘hrvatski jezik'. Mnogi među dosadašnjim polaznicima studija već su akreditirani u Bruxellesu. Sve ovo napravljeno je zbog čim bezbolnijeg i jednostavnijeg uključivanja Hrvatske u EU i djelovanja njezinih predstavnika unutar ‘europskih tijela'.

Očito je dakle da inicijativa Zelenih ‘pliva uzvodno' ali ne treba se nadati da će ova politička patkica uskoro odustati i zaplivati s drugima. Ta patka, baš kao i ona koja ‘pliva preko Save i nosi pismo navrh glave' obavještava nas da je regionalno udruživanje u Zapadni Balkan i dalje na jelovniku, hvala na pitanju. I ne treba se nadati da smo ovdje u restoranu s pet zvjezdica i ‘a la cart' menijem; ovo je naime tvornička menza gdje se jede što je u kazanima pri čemu možemo samo od odustati od ponekog zalogaja.

U duhu ovakvih razmišljanja inicijativa pobjegulje Sanadera o prijateljskoj gesti prema Srbiji i davanju (hrvatskog) prijevoda europske zakonske regulative vladi u Beogradu kako bi im se olakšao put prema zajedničkoj budućnosti (između ostalog i s Hrvatskom) pokazuje se sukladnom inicijativi Zelenih u Odboru za vanjske odnose Europskog parlamenta. Sanadera bije glas potencijalnog ‘britanskog' čovjeka u vrhu hrvatske politike (ne simpatizera već aktivnog moderatora!) i taj glas u svjetlu ove inicijative postaje prelazi prag nečujnosti. Pored toga, Sanaderovo masonstvo koje gotovo nitko više i ne dovodi u pitanje opet je sukladno njegovim napornim radom na ubrzavanju isparavnja hrvatskog suvereniteta kroz članstvo u Uniji. Ako dakle mogu Srbi koristiti hrvatski prijevod europskih zakona možemo i mi koristiti nešto na srpskom - to je podloga Sanaderove ideje a ne ‘prijateljska pmoć'.

I što dalje?

Iako smo na HRT-u imali prilike čuti pomalo ironični komentar na račun spomenutog ‘jezičnog amandmana' Zelenih, nismo dobili utisak da taj nekog u Hrvatskoj zabrinjava; nijedno ‘Otvoreno' nije se bavilo navedenim amandmanom i njegovim implikacijama a šira javnost ionako ima druge probleme; na primjer odakle smognuti novac za preživljavanje do kraja mjeseca. Neposredna opasnost da Serge Brammertz nastavi prigovarati zbog topničkih dnevnika u glavama hrvatskih političara mnogo je važnija od nekakvog natezanja oko jezika gdje ako popustimo ima vremena da se izbavimo iz živog pijeska vlastite gluposti (shvatimo li ikada što smo sami sebi napravili). Ili se to oni samo tako nadaju...

I naravno, zasad nema znaka života od institucija od kojih bi se moglo očekivati nekakve reakcije. Matica Hrvatska iako izdaje hrvatski pravopis ne osjeća se odgovorna za hrvatski jezik (prema riječima jednog svog člana!) pa našim političarima ‘za opću upotrebu' nitko ne dojavljuje što i tko (ako itko!) misli što treba raditi i kojim putem putovati.

Ufamo se da će ako već nema najave hrvatske rezolutnosti u ovom za hrvatsku budućnost prevažnom detalju da će nas od inicijative Zelenih obraniti već poznati zastupnici hrvatskih interesa poput Doris Pack koja je još 2008 u vezi sličnog problema vodila oštru polemiku s predsjednikom Europskog parlamenta Pötteringom. Praksa haškog Tribunala ovdje se pokazuje kao opasan presedan koji može poslužiti za rješavanje svih dilema s balkanskim jezicima u europskim institucijama. Tamo je naime samo jedna prevodilačka kabina i samo jedan (balkanski) jezik. Presedan je ‘izuzetak' i nije politika ali je politika izuzetaka - politika. Hrvatska se država na žalost rodila pod nesklonom zvijezdom i ove epizode od kojih nam se jedna upravo odvija pred očima treba shvaćati krajnje ozbiljno. I pojedinci i institucije koje bi po logici stvari (čak i ne po službenoj dužnosti!) trebali dići svoj glas, trebali bi se mnogo više i češće čuti. Nadajmo se da krene li nam po lošem pa se jednog dana osvijestimo i shvatimo što smo napravili, nećemo zvati u pomoć na ‘balkanskom' jeziku.

Spectator

 

http://amac.hrvati-amac.com