Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

 

Posljednji dani 2009. i prvi dani nove, 2010. godine, u domaćoj su javnosti bili obilježeni događajima oko izbora novog hrvatskog predsjednika. Kao što to obično i biva na ovim prostorima nije se štedjelo na riječima, a sve se predstavljelo kao armagedonska bitka nakon koje će se svijet promijeniti. Tako se uz mnogo toga vezivala riječ „povijesno“. Nakon prvog kruga na „bojištu“ su ostala samo dva kandidata između kojih je hrvatski narod trebao izabrati. Izbor je ponovno predstavljan kao „povijesni“ jer je nakon dvomandatne vladavine pok. predsjednika Tuđmana i njegovog nasljednika Mesića na tron trebalo postaviti nekoga tko nije stara škola, tj. nekoga tko prije posljednjeg rata nije obnašao neku važnu političku funkciju. Na sve to i Crkva je izrekla svoj stav s naglaskom da bi novi predsjednik trebao biti vjernik jer predstavlja jednu vjerničku, katoličku zemlju (Prema popisu stanovništva iz 2001. godine 87,83% su katolici). Birači su izabrali suprotno: uglađenog gospodina koji s ponosom ističe da je agnostik. I to nije prvi puta da narod koji kaže da je katolički radi suprotno sugestijama Crkve. Štoviše, u mnogo ozbiljnijim stvarima, i to ne samo u Hrvatskoj, izgleda kako Katolička crkva ostaje sama. Stoga se postavlja pitanje: zbog čega? Treba li mijenjati crkveni nauk ili nešto drugo?

Potpuno drugačija slika i odgovori se mogu dobiti ako se ova pitanja postave iz perspektive površnog tumačenja tijela Crkve prema kojemu je Crkva samo crkvena vlast, odnosno samo članovi redovničkog i kleričkog staleža. Upravo to i rade današnji mediji te stoga ponovno dolazimo do teme: Krist da, Crkva ne! Tim slijedom, vjera je isključivo privatna stvar a utjecaj crkvenih struktura ne bi trebao sezati izvan sakristije i, eventualno, župnog ureda. Jer kako drugačije objasniti pojave da se u većinski katoličkim zemljama donose „protucrkveni“ zakoni? Kao ilustraciju dovoljno je pogledati smijuriju od zakona u Republici Hrvatskoj kada je riječ o radu nedjeljom. Premda je crkvena vlast u nemalo navrata isticala nužnost nedjeljnog počinka i zaštite dostojanstva radnika u trgovini, od kojih su – uzgred rečeno – 3/4 žene, nakon pritisaka velikih trgovačkih lanaca propao je pokušaj uvođenja reda na ovom području. Da se slično dogodi u npr. Bosni i Hercegovini zasigurno bi bilo dovoljno onih koji bi od istoga stvorili nacionalni problem upućujući na to da su katolici diskriminirani.
Još očitiji je raskorak kada na dnevni red dođe rasprava koja ima bilo kakve veze sa seksualnošću. Kako ne bismo optuživali samo „svoje“ postoji dovoljno primjera i u ostatku Europe koja se nekoć nazivala kršćanskim svijetom. Tako je bivši njemački kancelar Helmut Kohl jednom zgodom kazao da se u svemu slaže s „Majkom Crkvom“, ali da će „Majčica“ u budućnosti morati promijeniti svoj stav o kontraceptivnim pilulama. Kada to kaže jedan političar takvog profila jasno je kako je to već odavno postala općeprihvaćena stvar. Svi oni koji drugačije razmišljaju ostaju manjina i(li) bivaju ismijavani kao nazadni. Čak se i demokracija mjeri prema tim parametrima. Prema tomu, zemlje s razvijenom demokracijom će omogućiti ozakonjenje istospolnih zajednica dajući im, status ravan onomu koji ima jedna obitelj.
Posljedice ovakvog svjetonazora Zapad već odavno osjeća. Jer ne može se – pučki rečeno – stalno činiti loše a očekivati dobar ishod. To je začarani krug u kojem se odgovornost prebacuje na političare a zaboravlja da su i oni dio naroda. Stoga i vrijedi ona da narod zaslužuje upravo onakvog vladara kakvog ima. Jedino rješenje koje se ovdje nazire jest osnaženje katoličkog laikata. To je duhovna obnova naroda iznutra. Bez toga, u konačnici, nema ni Crkve, jer ni svećenici, ni časne sestre ne padaju s neba nego su dio naroda. Agencije prenose kako će u bolivijskoj biskupiji Santa Cruz 2010. godina biti posvećena krsnome svjedočanstvu laika. Dobro bi bilo kada bi taj primjer slijedila Crkva na općem planu: da se nakon Godine svećenika istakne životna važnost uloge katoličkih laika u društvu, jer bez njihovog adekvatnog angažmana Crkva praktično ostaje zatvorena u sakristiju te je na kraju njeno zalaganje za očovječnje društvenih zajednica ustvari samo borba protiv vjetrenjača.