Prof.dr.sc. Slavko Kulić ugledni je ekonomist i predstojnik Odjela za interdisciplinarna istraživanja Ekonomskog instituta u Zagrebu čije obrazovanje nije isključivo ekonomsko, već i politologijsko, sociologijsko i filozofijsko.

Njegova beskompromisna promišljanja ovdašnje stvarnosti potvrđuju ga kao iznimnog i ni o kome ovisnog intelektualca. O nedavnom slučaju prevare naroda u Đakovu, on kaže:

- To što se dogodilo u Đakovu nije slučajno. To je jedan u nizu slučajeva nepoštedne pljačke hrvatskog naroda koji proturječi pravnom i političkom poimanju uređenog društva i traži da se preispita smisao i značenje promjene političkog uređenja Republike Hrvatske. Ako je točno da ministar poljoprivrede nije osjetio čak ni sram, a ni moralnu obvezu prema tim ljudima i onome što se dogodilo, pa nije dao ostavku, onda je moguće da je tu nešto bilo dogovoreno! Ako se dogodilo da ni ministar policije ni ministar poljoprivrede nisu dali ostavku i da se ni predsjednik države nije osvrnuo na taj dramatični događaj, onda se moramo zapitati je li zakazala savjest naroda - vjerska, politička i znanstvena. Osim toga, to što se dogodilo u Đakovu obesmišljava sve buduće sjetve i žetve u Slavoniji.

''Jutarnji list'' ne posustaje u svojoj kampanji protiv bosanskohercegovačkih Hrvata. Na desetke članaka u posljednje vrijeme u tim novinama ciljano smjeraju na izazivanje animoziteta kod Hrvata iz Hrvatske prema Hrvatima u BiH. Kuljiš, Tomić i drugi autori ogledali su se višekratno u tom žanru raspirivanja mržnje. Najnoviji primjer tog novinarstva je članak Svaki drugi Hrvat ukinuo bi pravo glasa dijaspori od 19. veljače. U članku se - pozivajući se na Pulsovo istraživanje, ali i Hannesa Swobodu – sugerira kako je potrebno ukinuti pravo glasa hrvatskim državljanima izvan Hrvatske. Rasprave na forumu koje se nadovezuje ne takve tekstove nepatvoreni su festival mržnje, rasizma i netolerancije. Administrator u takvim slučajevima izljeva mržnje prema Hercegovcima, naravno, ne reagira.

INTERVIEW - Dr. John R. Schindler američki profesor

Razgovarao: MIRSAD FAZLIĆ (Slobodna Bosna)

KO JE JOHN R. SCHINDLER

Ekspert za međunarodnu sigurnost, špijunažu i terorizam John R. Schindler autor je nekoliko knjiga koje se bave problematikom međunarodne sigurnosti, špijunažom i terorizmom. Njegova knjiga Nesveti teror - Bosna, Al Qaida i uspon globanog džihada rezultat je Schindlerovog višegodišnjeg istraživanja i utvrđivanja veza između ratnih bošnjačkih vlasti i islamskih terorista, o čemu ima brojna saznanja i dokumentaciju obzirom da je dugi niz godina bio na službi u BiH. Knjiga je izazvala brojne kontroverze, ali i osude bošnjačkog establišmenta jer je Schindler pokušao dokazati da je Bosna odigrala istu ulogu za Al Qaidu početkom 90-ih  godina prošlog stoljeća, kao što je i Afganistan sredinom 80-ih, osiguravajući ratne uslove u kojima mudžahedini mogu pokrenuti sveti rat- džihad.

UDBA je do raspada SFRJ ubila oko 80 emigranata, 60 Hrvata,  a ostalo su bili Srbi i Albanci!!

PROFESIONALNE UBICE:

Mnogi, poput Arkana, učestvovali su u  “specijalnim akcijama“ usmjerenim protiv radikalnih emigranata van prostora bivše Jugoslavije za režim Josipa Broza Tita

Dr. John R. Schindler, američki profesor, koji je kao vrhunski ekspert za (kontra)špijunažu godinama boravio u ex-jugoslovenskim zemljama, narednog mjeseca će u SAD-u objaviti intrigantnu knjigu koja se u cijelosti bavi funkcioniranjem nekadašnje jugoslovenske Uprave državne bezbjednosti (UDB), njenim tajnim likvidacijama širom svijeta, tehnikama i metodama koje je koristila; profesor Schindler, čija je prethodna knjiga “Nesveti teror“ (prošle godine prevedena u Srbiji) izazvala ogromnu pažnju, ekskluzivno za “SB“ otkriva zbog čega je godine truda uložio u istraživanje Udbinih likvidacija. 

Neki od vas bi morali zamisliti a neki i ne, ali evo pretpostavite da imate brata od kojih pedesetak godina s kojim ste prošli sva bojišta ovozemaljskog života, dobra kao i ona loša. Životi su vam se nekada razilazili ali i spajali. Imali ste različit pogled na neke stvari, što je i normalno. Bilo je i svađa i nesuglasica, ali i onih lijepih trenutaka kada ste se skupa kao jedan tukli za istu stvar, bez obzira da li je to bezazlena tuča iza škole u mladosti ili borba za posao u starosti, princip je bio isti – tu ste za njega kada ustreba i vice versa.

Obadvojica ste odrasli, oženili se, dobili djecu. Bili ste tu kada mu se rodio mali, on je bio tu kada ste se ženili… Život je protekao brzo i mogao bi se svesti samo na brojke. Mogli bismo ga iskazati kroz sumu novca kojega smo zaradili u promatranom vremenu, u broju kilometara koji smo prešli sa jednim, drugim, trećim automobilom, brojem godina Vaše djece, brojem Vaših godina…

Piše: Bart Walker - www.hercegbosna.org

Zašto smo mi BH Hrvati toliko baksuzli? Pa nađite ovakvu jednu zajednicu nadaleko po svijetu. U Europi je sigurno nema. Možda su tek Palestinci i Kurdi usporedivi s nama. Jedan kolektivitet snalažljivih pojedinaca, ali obrnuto srazmjerno snalažljiv u djelovanju u zajednici.

piše: lider30-www.hercegbosna.org

Prosječni Hercegbosanac, kao pojedinac, se zna brinuti za sebe, zna okrenuti business, zna zaraditi lovu. U tom snalaženju po svijetu i doma, zna kad se treba povući, kad treba polako s drugim ljudima, kad treba oštro ili pak se mudro postaviti. Zna biti tvrd i otporan, jer ga je sama povijest tako naučila da opstane na svojim prostorima. Gostoljubiv i tvrd, varalica i emotivac, sebičan, a opet kad najviše treba zna biti pun pomoći. Nekad te stvarno osupne toplina i neposrednost prosječnog Hercegbosanca. Vjerojatno je to podneblje, klima i povijesni usud napravila jedan zanimljiv sklop kod ljudi. Meni dragih. Najdražih. Složit ćete se, da je to malo poseban sustav vrijednosti, koji uvijek iznova iznenađuje.

Piše: Mate Kovačević

 

Odavno su arhitekti Daytonskog mirovnog sporazuma (pre)vidjeli (ne)svjesno dopuštenu invalidnost 'mirne Bosne' kojoj je održivost jednaka ravnoteži dvonožnog stoca. Svako daljnje popravljanje Sporazuma koje nije uključivalo ispravljanje te temeljne ugrađene pogrješke, išlo je uglavnom na štetu onih koji su od početka osuđeni oslanjati se na tuđe noge. Hrvati u BiH su izigrani od strane velikih sila, i od Zagreba, kao 'šiljak s vrha, žrtvovan za cjelovitost RH' najprije u Washingtonu, kad je kroz projekt Konfederacije, bačena udica za Federaciju, zajednički entitet županija/kantona ili dvaju naroda – još se ne zna, asimetričan drugom, čisto (očišćenom) nacionalnom entitetu. Zadnji pokušaj popravljanja nepopravljivog neslavno je završio prošle godine u Butmiru, kod Sarajeva.

 

Nakon dugogodišnje jalove američke inicijative, ovih dana čuo se i prvi ozbiljniji prijedlog službenih europskih institucija, i to ne kao dosad o dogradnji dotrajalog (ne)sporazuma, nego o novoj međunarodnoj, multilateralnoj konferenciji o budućem, preuređenju i konačnom unutarnjem stabiliziranju i takvom pozicioniranju Bosne i Hercegovine, koje ne bi predstavljalo nikakvu ugrozu  zemljama u okruženju. Nije pitanje je li takav prijedlog stigao prekasno ili prerano, nego je li se ikad itko igdje zapitao - koji su razlozi dosadašnjih neuspjelih popravaka oktroiranog Ustava BiH (čl. IV. Daytonskog sporazuma), ima li unutarnacionalnog a onda i međunacionalnog koncenzusa o bilo kojem strateški bitnom pitanju državnog interesa. Postoji li suglasje Amerike i Rusije, EU zemalja ili Konferencije islamskih zemalja o bilo kojem vitalno važnom zajedničkom interesu? Koliko još godina ili decenija BiH treba funkcionirati kao (polu)protektorat  međunarodne zajednice s Visokim predstavnikom kao jedinom točkom konvergencije inače potpuno divergentnih unutarnjih i vanjskih silnica? E da bi netko znao kakvu i koliku političku autonomiju dati Bosni, mora prije upoznati njezinu složenu društvenu anatomiju.

O ovome mediji u Hrvatskoj šute.

 

O ovome hrvatski glasači pojma nemaju.

 

O ovome zna čitav svijet. Osim, naravno, nas.

Krajem prošle godine u Generalnoj Skupštini UN vodila se je dramatična bitka između zagovornika „naravnog zakona i obitelji“ i zagovornika „ozakonjenja homoseksualnih brakova“.

Bitka je završila velikom pobjedom pobornika „prirodnog zakona i obitelji“.

63 zemlje su potpisale deklaraciju ("sexual orientation and gender identity") koja jednom usvojena, pod krinkom ljudskih prava, na mala bi vrata, uvela obvezu legalizacije homoseksualnih brakova u svakoj zemlji, članici UN, neovisno o njezinom zakonodavstvu.

Protiv ove deklaracije snažno su se, posebnom izjavom, očitovale Rusija, Bjelorusija i VATIKAN. Deklaraciji je zatim suprostavljena deklaracija koalicije nacija iz Islamskog svijeta, Afrike i Oceanije.

 

Humac, 25. siječnja 2010. (Gojko Jelić) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pred javnost stavlja dio bogatoga rada preko 4. broja svoga glasila Stopama pobijenih. Ona inače skuplja svjedočenja i građu da bi jednoga dana barem neki od 66 hercegovačkih franjevaca postao blaženim i svetim. Sve njih pobili su komunisti tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata.

Svojom dojmljivom naslovnicom glasilo, čiji je glavni i odgovorni urednik vicepostulator fra Miljenko Stojić, uvodi nas u najznačajniji događaj iz proteklog razdoblja u kojem je sudjelovala Vicepostulatura – pronalazak i pokop posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića. Donesen je dnevnički zapis vicepostulatora fra Miljenka Stojića o iskopavanju posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama u Vrgorcu, kao i sve ono što je uslijedilo nakon toga: identifikacija i pokop. Dr. sc. fra Robert Jolić ispisuje iscrpni životopis fra Maksimilijana Jurčića, »plemenitog čovjeka i svetog fratra«. Posebno je dirljiva fotografija na zadnjoj korici glasila: očišćeni ostatci krunice fra Maksimilijana Jurčića iz masovne grobnice u Vrgorcu.

Piše: I. Šimić

Najprije Ivan Lovrenović u Danima, analizirajući rezultate drugoga kruga hrvatskih predjedničkih izbora, posebno zemljopisnu disperziju onih koji su glasovali za Milana Bandića, proglašava kapitulacijom zdravoga razuma, konačnu hercegovinizaciju političkih stavova ovdašnjih Hrvata, u Hercegovini očekivanu (zna se), ali bome i u Bosni. Ivan Šarčević, bosanski fratar i kolumnist sarajevskogOslobođenja, u svom zadnjem tekstu razočarano uviđa da „zaglupljeni apatridi“, praktikanti „neobrazovanoga i licemjernoga etnokonfesionalnog rodoljublja“, ne žive samo u Hercegovini.

Oni su se izgleda razmilili puno šire i dublje, sve tamo do onih „tobožnjih povijesnih granica države Hrvatske“. Da ironija nepravedne hrvatske sudbine, često upravljane raznim povijesnim krivotvorinama, bude još i veća, izgleda - svedoče to rezultat
spomenutih izbora - da nemali broj tih poklonika politike „zločina i pljačke“ ima prebivalište (samo privremeno, vjeruje Šarčević, tek iščekujući sirenski zov „matice“) u Tuzli i Sarajevu, naprimjer. Vješto i maliciozno konstruirajući analogije između naše sudbine u Bosni i Hercegovini i sudbine erdeljskih Nijemaca u Rumunjskoj, namjerno ispustivši suštinske razlike, velečasni Šarčević još se jednom obrušava na svoje omiljene žrtve.

Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko. On se zacijelo pita gdje je to u svojim propovjedima i tekstovima (po)griješio, kako je moguće da u Sarajevu, tu pred nosom, gdje je valjda svaki Hrvat imao privilegij barem jednom slušati njegove angažirane homilije ili čitati osuđujuće novinske uratke, kako je dakle moguće da tu ima onih koji svojim glasom odobravaju politiku koju je na zadnjim izborima simbolizirao Milan Bandić.

Dva Hrvata, tri stranke, četiri politike. Tako se mogu opisati hrvatske političke ideje političkog puka koji je podijeljen na vječnu temu ustaša i partizana, domoljuba i jugonostalgičara, ponosnih i sluganskih... Nije to samo ekskluzivitet Hrvata u RH. Ista je situacija s Hrvatima u BiH, samo su teme drugačije.

Primjerice, što Hrvatima treba u BiH znaju svi osim samih Hrvata. Dodik kaže da Hrvatima u BiH treba treći entitet, bošnjački političari ne žele za to ni čut , pa nude politički suživot u kojem bi određivali i tko će ih predstavljati. I brojni ishlapjeli diplomati iz EU-a i SAD-a bolje znaju od Hrvata što im treba.


Bolje od Hrvata u BiH zna i Stjepan Mesić, koji stalno govori da se Hrvati BiH trebaju okrenuti Sarajevu, a svako drugi dan pošalje naputak što zapravo Hrvati u BiH trebaju činiti. On kaže da Hrvatima u BiH ne treba entitet, jer to nije u interesu RH. Njegova stranačka prijateljica Vesna Pusić kaže da u BiH treba čak pet entiteta. Svi, dakle, znaju sve, samo predsjednici političkih stranaka i strančica Hrvata u BiH ne znaju što ponuditi Hrvatima u BiH.

DIJELOVI IZ PREDAVANJA GOSPODINA RELKOVIĆA PRIJE SKORO TRI GODINE U ŠVICARSKOJ

1. Što je Hrvatima iz BiH Bosna i Hercegovina? Je li BiH Hrvatima majka ili maćeha? Kako se administracija BiH (i međuna­rodni protektor) ponaša prema jednom od svojih ustavnih konstitutivnih naroda? Kako se Hrvati ponašaju prema državi kojoj su konstitutivni narod? Onog trenutka kad najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda nestane ili budu pretvoreni u klasičnu manjinu, nestat će ovakve BiH. Republika Srpska će otići svojim putem, a drugi će dio biti država samo jednog naroda - Muslimansko-Bošnjačkog. Tako će narod koji je referendumskim osigurao međunarodnu legitimaciju BiH, koji se prvi digao na njezinu obranu od agresije i koji ju je na kraju oslobađanjem velikih prostora uoči Daytona i doveo do mogućnosti da opstane, biti kažnjen da ga u njoj nestane. HVO se prvi suprotstavio agresIJI I uništenju BIH, a sada ga se tretira kao agresorsku vojsku. Primjer televizije, medija - koja bi majka svojem djetetu priječila da govori materinjim jezikom? Haaške optužnice Hrvatima impliciraju osvajačku ulogu čak i tamo gdje su bili u enklavama!'

Iako hrvatsko društvo nije podijeljeno ideološki na ljevicu i desnicu, nego grupaški-interesno i klanovski, neki analitičari koji se vole nazivati neovisnima ne mogu pobjeći od svog ljevičarskog backgrounda. Ostale, koji nisu kao oni, nekom pojednostavljenom logikom proglase konzervativnim, nacionalističkim ili jednostavno dijelom paraobavještajnog podzemlja. Ipak, jedni i drugi će se složiti da je s hrvatske političke scene desnica jednostavna nestala, pa i ona umjerena kakav je devedesetih godina bio HDZ. S njom su nestali i novinari tog politički konzervativnog svjetonazora. I. Miklenić, I. Marijačić, N. Piskač, M. Kovačević, M. Barišić i još poneki koji su preživjeli prvu fazu 'detuđmanizacije', su zapakirani u tiskovine koje sve skupa nemaju par desetaka tisuća čitatelja (HL, GK, Vjesnik, Hrv. Slovo). Gdje se još može pronaći aktualna analiza političke stvarnosti iz pera Jovića, Čelana, Vukmana, ...? Da ne spominjem TV, na kojemu ni u Tuđmanovo vrijeme nismo imali prigodu čuti ozbiljne komentare i argumentirane rasprave.
U tom i takvom medijskom okruženju, (pro)nositelji socijalističko-liberalnih ideja oblikuju javno mnijenje, do savršenstva razrađenim tehnikama manipulacije proizvode pristanak svih struktura društva i stvaraju moćne poluge za osvajanje vlas

Objavljujemo tekstove Stjepana Čorkovića i Francisa A. Boyla s opisima zbivanja vezanih za sudske postupke koje je Bosna i Hercegovina vodila protiv Srbije. Iako u tekstu Francisa A. Boyla dominiraju unitaristički pristup Bosni i Hercegovini, pa se primjerice u opisu zbivanja "propušta" objasniti da su upravo hrvatske vojne pobjede okončale rat u BiH, ovakvi materijali su zanimljivi jer otkrivaju kako je političkim pritiscima pravno neupitne postupke moguće dovesti u slijepu ulicu. Tema je posebno aktualna za nas u Hrvatskoj budući da se novoizabrani predsjednik države Ivo Josipović i ministar pravosuđa Ivan Šimonović zalažu za povlačenje hrvatske Tužbe protiv Srbije. Javnosti naravno manje, ali njima je sigurno jako dobro znano kako upravo ova tužba predstavlja zadnju mogućnost da bi Srbija snosila međunarodnopravne posljedice zbog ratova koje je pokrenula početkom devedesetih. Naime, slična takva tužba Bosne i Hercegovine je voljom međunarodne zajednice i sramotnim prikrivanjem dokaza već odbačena, a isto tako ne postoji ni jedna presuda Haaškog suda za područje bivše Jugoslavije u kojoj bi Srbija bila proglašena agresorom na Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu.(mm)